"Je, pa da. Kad je Tito rekao da treba 'ukinuti sve menadžere i tehnomenadžere', a ja sam u to vrijeme bio jedini koji se tako potpisivao, odlučio sam postati 'izvršni producent'. Tko je od komunjara tad znao što je to?", kaže menadžer koji nikad u Jugoslaviji nije imao problema zbog svojega posla.
"Ne, zašto? Pa ja sam upravo radil' na uspostavi bratstva i jedinstva Jugoslavije! I zato sam gural' sve bendove: od Ljubljane do Skoplja preko Bosne. Svi su bili pozvani."
To povijest rocka itekako zna, jer je Miha postavio i organizirao fantastično napredan Boom festival od 1972. do 1978. u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Čitava rock scena Jugoslavije se "zavrtjela" na tom godišnjem okupljanju.
"Boom festival je po mojem mišljenju bila najvažnija stvar za muziku u Jugoslaviji. Bio je značajan jer se na njemu pjevalo isključivo na materinjem jeziku: makedonskom, hrvatskom, srpskom, svejedno... To je tad bilo revolucionarno", kaže naš sugovornik i slažemo se, ali kako je došao na tu "ideju"?
"Da vama velim kako: nemam pojma. Devedeset posto poslova u životu sam radio instinktivno. Intuitivno. Samo tako", objašnjava Miha koji je imao mrežu suradnika, a nije ih on birao.
"Mene su suradnici birali, a ja sam im govorio što da naprave. Telefon nisam nikad gasio. Nazovete me u tri ujutro te odmah znam tko ste i što treba. A zatim zaspim, bez problema", kaže čovjek koji je s Dadom Topićem stvorio grupu Time, jednu od najvažnijih u povijesti tog žanra u Jugoslaviji. Kako? Ima i tu peripetija...
"Dado Topić je svirao u Korni grupi. A Kornelije Kovač je htio, iz svojih razloga, komercijalniji zvuk. I dođe mi jedan dan Kornelije: 'Ja bih Dadu maknuo, dogovori mi Zdravka Čolića'. Na što kažem: 'Dado je predobar pjevač za Hrvatsku, kamoli... Ali okej'. Dogovorim Čolića za razgovor s Kovačem. Usput ne mogu izdržati, pa dođem Dadi i kažem mu: 'Bivši si. Dolazi Čola na tvoje mjesto'. A Dado sjedne na svoj motocikl i ode. Pravi roker, uvijek je takav bio. Ali vrati se on meni za tri tjedna, s idejom da napravimo bend. Rokerski. 'Tko hoćeš da ti svira', pitam Topića. On kaže: 'Najbolji svirači, sad su u različitim bendovima'. I ja jednog po jednog 'izvadim' iz matičnog benda i napravimo Time. Ali, za dva dana probe - svađa. Svi su zvijezde! Egocentrici! I sad si mislim, moram ih nekako 'zajebati'... Zato zovem Sašu Zalepugina koji ima emisiju na TV-u uživo i dovedem ih onamo. Najbolje odsviraju! Dado briljira! I sve bilo gotovo. Kad si na televiziji, nema raspada!", smije se Miha.
Doduše, taj njegov osmijeh uvijek je tek u kutu usana... Potpuno flegmatičan, miran tip. Ne diže glas, ne mijenja boju glasa. A svega se sjeća.
"Imao sam to važno pravilo. Ako želiš napraviti sto, dvjesto koncerata godišnje, moraš biti popularan ne samo u Zagrebu, nego i u Sesvetama i u svakoj 'provinciji'. A turneja Timea je bila potop! U Jugoslaviji su od tada postojali grupa Time i ostali", kaže Miha, koji raspad te grupe tumači - krajnje jednostavno. Ili?
"To je bila velika priča, skužio sam tek naknadno. U Jugoslaviji je sve kontrolirala UDBA, pa i u glazbi, to svi znamo, ne. I njima je išla na živce činjenica da grupa iz Zagreba bude tako popularna. Pa su je rasturili. Kako? Tako da dečke 'potjeraju' u vojsku. I svi su dečki za tri godine bili u vojsci. A Dadi su montirali aferu oko njegova imena", govori Miha, i znamo za tu notornost. Kad je Topića na povratku s festivala komunističkih rock bendova u Istočnom Berlinu na granici dočekala vojna policija.
"Da, hapsili su ga jer se zove Adolf, što je bilo ime prijatelja njegova oca. Ali tad je bilo tako, bio je previše popularan, morali su mu naći nešto", kaže rock menadžer koji, eto, jedva da ima popis svojih "klijenata". Ali iz Dalmacije, primjerice, nije imao nikoga?
"Kad ondje nije bilo rocka. Ali i ondje su me tražili. Recimo, pokojni Oliver Dragojević. Došao je kod mene, na početku samostalne karijere. Kaže on: 'Bio bih solo pjevač'. A ja kažem: 'Oliveru, iskreno, nisi ljepotan. A za solo pjevača morao bi biti. Ali imam ideju. Sjedni za klavir, znaš svirati. Čuo sam da znaš pričati viceve. Odlično! Tako počni, moraš biti drugačiji'. I poslušao me", prepričava Miha koji je, u sličnom smislu, savjetovao i Branimira Štulića.
Zbog njegova "neatraktivnog izgleda" rekao mu je da "nikako ne ide na televiziju jer će ljudi dolaziti na koncerte zbog njegovih tekstova i da vide kako pjeva, a ne da ga vide". Ali Štulić ko Štulić, nije ga poslušao.
"Najprije je rekao: 'Slažem se, sve si dobro rekao'. Ali evo ti njega na TV-u! I onda sam mu samo opsovao, i to je bio rastanak", kaže menadžer koji se u poslu izuzetno čuvao svađa i nije stvarao neprijatelje. Kako je to uspio? Kako je zadržao autoritet u poslu?
"Zato što nikad nikoga nisam 'zajebao'. Bio sam pošten do kraja. Jedino tako", kaže Miha. I da nije bilo njegova menadžerskog njuha, tko zna kad i kako bi se snimio prvi album Bijelog dugmeta. Ovako je, jednom, od kolega čuo da se na koncertima Dugmeta pleše - za razliku od njegova Timea, što je bio gotovo aristokratski rock.
"Pa sam nagovorio Redžića da odu u Ljubljanu u Tivoli, gdje su snimili album 'Kad bi bio bijelo dugme'. A kad sam naslovnicu ploče s 'onim sisama' kao producent donio urednicima u Jugoton, poludjeli su. Kažu, ne može. Ali sam se sjetio da Silvana Armenulić, koja se nikad nije sramila vlastitih grudi nego ih je baš isticala, reklamira svoj koncert s grudima u prvom planu. Pa im pokažem njezin plakat i 'prođe'naslovnica", govori Miha.
Suradnju s Dugmetom je, ipak, prekinuo "relativno brzo, jer je Bregović postavio ultimatum: ili ćeš biti s Timeom ili s nama. A meni nitko nije postavljao ultimatum...", mirno će naš sugovornik, čiji je najveći profesionalni uspjeh opet bio vezan uz Dugme. Bio je to koncert Bijelog dugmeta na maksimirskom stadionu 2005. godine.
"Da, to mi je bio u organizacijskom smislu najveći zalogaj. A tad sam već polako prestajao raditi", kaže menadžer kojemu je najveća organizacijska trauma bio Dugmetov legendarni koncert kraj beogradske Hajdučke česme u kolovozu 1977., prije Bregovićeva odlaska na odsluženje vojnog roka.
"To je najgora prevara u rock povijesti Jugoslavije", kaže Miha.
Stavljamo mu upitnik.
"Hajde, otiđite u Beograd i pogledajte to mjesto. Hajdučku česmu. Ondje ne može stati više od 15, 20 hiljada ljudi. A na koncertu Dugmeta bilo ih je sto hiljada!", uzrujao se malo, a mi spomenusmo YouTube, baš "vudstokovski" izgleda taj spektakl.
"Bili smo tad strašno glupi! Pozornica je bila visoka pola metra. Tko čuva pozornicu? Vojska, drži vojnik jedan drugoga za kaiš i čuva se od sto hiljada ljudi! Nasreću, nije bilo mrtvih. Koncert je, čini mi se, počeo oko 18 sati, a ja sam pola sata ranije taksijem otišao u hotel i zaspao. Da sam ondje ostao, srce bi me 'strefilo'. Otišao sam od straha", priznaje menadžer.
A kad se YU rock scena raspala, Miha je devedesetih u Hrvatskoj napravio CRO dance scenu. O njoj svatko ima mišljenje, ali je menadžer tu rezolutan.
"Meni je CRO dance scena bila najbolje što smo u Hrvatskoj imali." Kako to mislite, pitamo, po čemu?
"Ritmovi su bili jednaki, ali smo imali dobre tekstove pjesama. Bio je to plesni ritam. Osim toga, bilo je ratno vrijeme, nije bilo love. Ali Kasandra, E.T,-jevci, Ivana Banfić, Senna M., svi su bili disko pjevači. Bio je rat, ali se išlo u disko. Pa sam napravio album s dvadeset pjevača koji su tad oblikovali scenu", objašnjava Miha, koji je uz disko 1990-ih doslovno dizao i HDZ.
"Da, ja sam pomogao da HDZ pobijedi na izborima 1990-ih. Jer znam psihologiju naroda. I imam ukus prosječnog slušatelja, što mi je uvijek bilo profesionalno mjerilo. I kad su do mene došli iz HDZ-a i pitali hoću li raditi, pristao sam odmah. Napravili smo firmu i ja sam dovodio sve pjevače. Objasnio sam im da pjevači ne pjevaju za Savku ili SDP ili HDZ, nego isključivo i uvijek - za lovu!", kaže Miha ono što iz (političko-estradne) prakse oduvijek znamo.
A onako kako profesionalno rezonira menadžerski mudri flegmatik i najbolji poznavatelj šoubiznisa u Jugoslaviji (i nakon nje), uvijek vrijedi poslušati. Recimo, pjevačicama koje ga i danas pitaju za savjet ponavlja da "završe studij" i da je "sve u šoubiznisu prljavo, jer je tako oduvijek bilo. Seks, droga, rock'n roll - sve je oduvijek isto", kaže Miha koji kao ponosni otac četvero odrasle djece (iz dva braka) i šestoro unučadi i ovih dana "nešto" planira, stalno "ima ideju".
I sad, ako mu se ostvari projekt koji "ima veze s automobilskom industrijom i ide preko jednog frenda", mogao bi "tu lovu uložiti u oproštajne koncerte". "Dva, tri koncerta, da okupim veterane rocka u Zagrebu i Beogradu, pa da mladima pokažem što je to nekad bilo i što jest", govori Miha. I kad ga, konačno, pitamo je li "zaradio lovu" u tom poslu, samo se kiselo nasmije.
"Neki misle da sam nekaj, puno nečega, 'stavil' sa strane i da me baš briga za penziju. Neka misle. Ali ja vam nisam takav tip. Nisam pohlepan na lovu. I sve što sam zaradio, uložio sam u sljedeću stvar. Proizvodnja nikad nije stala", zaključuje Vladimir Mihaljek Miha.
