Kultura
1118 prikaza

Brega o seksu, drogi...: Prije koncerata trubači su nas zagrijavali u garderobi

Goran Bregović
Marko Prpić (PIXSELL)
Okružen sam luđacima s kojima mi je lijepo. Putujemo s jednog kraja svijeta na drugi, a u Zagrebu mi je grudnjak doletio na pozornicu. Sve je, dakle, u redu, kaže Brega

Davno sam ostvario san svakog umjetnika. Plaćaju mi da sviram ono što bih svirao i besplatno. Uvijek sam imao tu slobodu biranja, što ću i s kime raditi osim prve dvije godine rata kad sam bio u Parizu i radio ono što ni prije ni kasnije nisam. Radio sam reklame, filmove - kaže Goran Bregović.

Goran Bregović | Author: Ivana Ivanović (PIXSELL) Ivana Ivanović (PIXSELL)

Veseli se što danas nitko ništa od njega ne očekuje. Nema imperativ stvaranja hitova, nije više u fazi kada mu obožavatelji ne daju mira. Djevojke više ne razbijaju prozore prodavaonice ploča da bi došle do njega. Raduje ga mir, što može pisati što god mu padne na pamet. Svake godine ima i neku veliku narudžbu, a jedna je bila i od Vatikana.

"Pisao sam horske komade, liturgije, violinske koncerte, koncerte za čela. Sve mi je to izazov, raduje me. Lijepo je u mojim godinama još osjećati da ima prostora za razvijati se, da još ima neistraženih pravaca koji bude moju znatiželju", priča Bregović.

Trenutno je u Rusiji sa svojim Orkestrom za vjenčanja i sprovode, a tijekom vikenda opet se vraća u Hrvatsku jer ga čekaju novi koncerti turneje Bijelog dugmeta “Tko ne poludi nije normalan”. 

I u Rusiji, kao i svugdje po svijetu, među ostalim, svira pjesme Bijelog dugmeta u novim aranžmanima.

"Imao sam 150 nastupa ove godine, a menadžeri već polako pune termine za 2018. Za nastupe s Bijelim dugmetom traže rupe među zakazanim terminima", kaže Bregović.

Nigdje mu, kaže, nije tako uzbudljivo kao u regiji. Ni tako lijepo. Na nedavnom koncertu u zagrebačkoj Areni osjećao se kao da je došao doma i izuo se.

"U bivšoj Jugoslaviji postojala su samo tri grada za velike koncerte, Beograd, Zagreb i Sarajevo. I Zagreb je grad moje mladosti, grad u koji se uvijek rado vraćam. Tu sam, vaš sam", smije se Bregović.

Iza njega su velike svjetske dvorane poput Lincoln centra i Carnegy Halla. One su kaže stvar statusa, a puno draže mu je pjevati našim ljudima.

"I Sydney opera, Dubai, Beč... sve je to velika čast, ali dok u NY, primjerice, ne dođem u Astoriju, ne vidim naše ispred sebe. Želim li svirati našima, a ja to doista želim, moram ići u Astoriju. I tako posvuda. U veljači sviram pet najvažnijih dvorana u Australiji, a već se raspitujem o našim klubovima", kaže.

Za razliku od 80-ih, kad nije mogao ni pomisliti da u miru prošeta gradom, danas ga zabavlja što ga negdje i ne prepoznaju. Ima mnogo gradova u kojima mirno ispija kavu, a da s drugih stolova ne pokazuju prstom na njega i ne šapuću: “Eno Gorana Bregovića”.

Goran Bregović | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

"Sad imam karijeru kao i Pink Floydi koji su se rijetko slikali. Svi smo ih slušali, a rijetki su znali kako izgledaju. Snimao sam kod njih, pamtim Rogera Watersa u bijeloj košulji kao od mojeg tate, došao je sijed, s aktovkom. Tada sam i ja shvatio da više nema potrebe da budem ljepuškasti gitarist i da netko drži moju sliku na zidu. Imam glazbu, nema više potrebe da imam sliku. E, to je karijera o kojoj sam sanjao oduvijek", kaže.

Iz vremena najveće popularnosti Bijelog dugmeta Bregović pamti euforiju, enormne tiraže i život po principu “sex, drugs and rock’n’roll”.

"Prije svakog nastupa u garderobi je bio trubački orkestar koji je svirao nama, da nas zagrije prije nego što izađemo na pozornicu. Sad imam ove luđake sa sobom koji ne prestaju svirati", smije se Bregović.

Uz tu “šaroliku” ekipu nigdje ne osjeća nostalgiju niti mu što nedostaje.

"Moji su svirači raznolik svijet, ima cura iz Bugarske, Makedonije, s juga Srbije, s granice s Rumunjskom. Moj saksofonist je profesor na dvije akademije, a imam i jednog polupismenog. Jedni su elegantni, profinjeni, a drugi sa sobom uvijek nose nešto za narezati, zameziti, neku rakiju... Okružen sam luđacima s kojima je uvijek lijepo. Putujemo s jednog kraja svijeta na drugi, s Islanda u Čile. Nitko to ne bi ni radio ni izdržao da ne uživamo", govori Goran.

Jedan od užitaka su i obožavateljice koje i dalje bacaju grudnjake na njihovim nastupima.

"I u Zagrebu je jedan doletio na pozornicu. Sve je, dakle, u redu", kaže Bregović.

Puni dvorane diljem svijeta i nije se rastužio kad je u Zagrebu vidio prazne tribine. Rijetko mu se to dogodilo u 40 godina koliko se bavi glazbom pa se osjećao kao da je opet na početku.

"Nije to kao 2005. kad je sponzor uložio milijune u marketing. Sad sam kao i drugi, borim se za publiku. Arena je velika dvorana i nije strašno kad nedostaje 2000 ljudi. Nismo svirali rutinski i pubila je to osjetila. Uživali smo na pozornici, guštali su i klapa, i tamburaši, i trubači, i pjevači... Ma svi", kaže.

U povećem opusu teško mu je izdvojiti pjesmu koja mu je prirasla srcu. Na svakom koncertu to bude neka druga.

"U Zagrebu su mi bile jako lijepe pjesme s klapom i tamburašima. “Ružica si bila” kao da je uvijek bila zagorska. Ona je i izašla iz nekog zagorskog motiva, ali u Areni mi je posebno toplo zvučala", kaže Bregović.

Kad priča o Dugmetu, pojavi mu se sjeta na licu pri spomenu Ipeta Ivandića i Lazara Ristovskog. Njih dvojica više nisu s nama, a Bregović kaže kako ih se ostatak benda svako malo sjeti.

Bijelo dugme | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

"Pred svaki nastup pomislimo: ‘Ipe bi ovo, Lazar ono’. Dugme je imalo sreću i nesreću da kroz njega prođu divni ljudi najčudnijih sudbina. Zbog glupe lake droge Ipe je zaglavio tri godine teškog zatvora, da bude primjer drugima. Zatvor u Zenici bio je najgori u Jugoslaviji, a tamo je proveo godinu i pol. Ostatak je bio u Foči. To su bili zatvori kao u Turskoj ili Afganistanu u kojemu svaka od tih nakaza voli kad mu dođe netko poput Ipeta. Nikad nije htio pričati što su mu tamo radili, ali jednako tako nikad se od toga nije oporavio. Mjesečario je noću, više nije mogao spavati. Kažu da se ubio, da je pao kroz prozor hotela Metropol. Ne vjerujem u to, mislim da je mjesečario i nehotice prekoračio tu ogradu prozora koji su veliki, kao vrata", kaže Bregović.

Nakon raspada Bijelog dugmeta nastavio je uspješnu karijeru skladatelja filmske glazbe koju je započeo na filmovima “Kuduz” i “Dom za vešanje”. 

Devedesetih je jedan od najpoznatijih europskih etnoskladatelja, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama.

U bazilici Saint Denis bio je festival nazvan “Od Bacha do Bregovića” gdje se premijerno izveo njegov oratorij “Moje je srce postalo tolerantno”.

Devedesetih je pozvan i na najpoznatiji festival talijanske kancone Sanremo, gdje je bio predsjednik žirija kvalitete. Ponovno su ga pozvali 2012. godine da kao posebni gost otpjeva dvije pjesme. 

O njegovu opusu baš na koncertu u Areni snimljeni su i posljednji kadrovi dokumentarca.

Bijelo dugme | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

"Kad su me nazvali i rekli mi što planiraju, jedva sam dočekao. Doista sam objeručke prihvatio ponudu. Inače ne volim intervjue, ne volim stati pred kamere i govoriti o sebi. Ovo mi se svidjelo jer sam znao da ću putovati po Hrvatskoj, odlaziti po kavanama i pjevati s lokalnim glazbenicima Dugmetove pjesme. Otišao sam do sela mojeg tate, kraj Križevaca, pa prošao Čemernicu, selo moje mame kraj Virovitice. Snimali smo i u Splitu, gdje je moj tata bio u penziji, a ja u tom stanu u Blatinama napisao posljednju ploču Bijelog dugmeta. Prošetali smo do marine gdje vežem brod, pjevali u restoranu kod Graše. Bilo je lijepo", kaže.

Strast prema glazbi nije prenio ni na jednu od svoje tri kćeri niti ih je njome opterećivao. Desetljećima je stalno na putu pa o kćerima brine Bregina supruga Đenana.

Kao i sve djevojčice, i one su svirale klavir te išle na satove baleta. Umjetnost je privukla tek najstariju Emu, koja je na trećoj godini Likovne akademije.

"Na izložbi u Beogradu osjećala je da je protežiraju i odgurnula je te ljude. Nikad nisu izgovorile: ‘Ja sam kći Gorana Bregovića’ niti znaju išta o Bijelom dugmetu. Odrastale su kao Francuskinje. Tek kad sam dobivao medalju viteza od kulture zaplakale su kad je ambasadorica počela nabrajati što sam sve napravio. Nisu ni znale da je babo toliko važan", govori Bregović.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.