Kultura
6409 prikaza

"Danas za posao u kazalištu morate biti u gay lobiju"

Saša Anočić
Sandra Šimunović/PIXSELL
Uoči rata na ulici je vikao da je pacifist, a kada je rat počeo, završio je kao pacifist u rovu s puškom

Saša Anočić, autor i redatelj kultnih "Kauboja", svojevrsni kazališni reformator i dobitnik svih najvažnijih kazališnih nagrada, od Nagrade hrvatskoga glumišta do Marula i Nagrade Vladimir Nazor, u Dramskom kazalištu Gavella priprema svoju najveću i po mnogočemu najbliskiju predstavu - Marinkovićeva "Kiklopa". Taj značajni roman o zagrebu između dva rata te njegovim boemima i intelektulacima postavlja se na zagrebačku scenu nakon više od 40 godina, koliko je proteklo od legendarne Spaićeve predstave.

Anočić je vrlo uzbuđen što je baš on dobio priliku režirati to genijalno djelo od 500 stranica jer je, kaže, doživio gotovo identična iskustva u Osijeku uoči Domovinskog rata kao i Melkior prije Drugog svjetskog rata u međuratnom Zagrebu. Sam je adaptirao roman, autor je i scenografije, naslovne uloge Melkiora i fatalne Viviane dodijeljene su Franji Dijaku i Dijani Vidušin, a premijera je zakazana za 22. veljače.

U 'Kiklopu' vidimo tri sloja - ljubavnu priču, boemsku atmosferu u međuratnom Zagrebu i Melkiorovu potragu za identitetom. Na što ste vi stavili naglasak?

'Kiklop' i 'Gospoda Glembajevi' su naslovi koji su u osamdesetima izuzetno djelovali na mene. Da nije bilo Krležinih i Vrdoljakovih 'Gospode Glemabajevih' i 'Kiklopa', vjerojatno ne bih upisao Akademiju dramskih umjetnosti niti bi mi se u životu događale mnoge stvari. Ja sam prije Domovinskog rata doživio slična, gotovo identična iskustva kao i Melkior prije Drugog svjetskog rata - otišao sam iz JNA 1987. godine oslobodivši se služenja vojnog roka zbog tzv. nesposobnosti. Ne kažem da sam ubacivao svoj životopis u ovo apsolutno genijalno djelo jer je to nepotrebno, nego sam htio skrenuti pozornost na to koliko je taj komad utjecao na mene. Kad sam dobio tu režiju, osjećao sam veliko zadovoljstvo, ali i strah, jer sam se našao pred komadom jednog od naša dva najveća pisca, koji obiluje bogatstvom izraza i digresijama koje se kasnije pokažu kao glavnom pričom. Dok radim s našom dramaturginjom Petrom Mrduljaš i glumcima na tom komadu, osjećam se kao mesar jer moram od deset briljanata izbaciti osam i ostaviti samo dva što mi je jako teško jer je sve odlično i genijalno. Te porođajne muke s vremenom su se malo iskristalizirale tako da smo mi sad skoro gotovi s tekstom, glumci su debelo ušli u svoje uloge i sad se mogu upustiti u rasplet. 'Kiklop' je za mene najveća režija dosad i svi dišemo kao jedan, a ta je situacija slična onoj ratnoj kad smo svi bili jedan za drugoga. Dakle, ratna ali puna ljubavi.

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Spomenuli ste sličnost s Melkiorom i vašim iskustvom uoči Domovinskog rata, kad ste na ulici vikali: 'Ja sam pacifist!' i slično. Možete li to pojasniti, kako ste se osjećali u to doba u Osijeku, koji je bio na prvoj liniji fronta?

U Osijeku je 1991. godine bilo identično vrijeme, kao što je bilo u Zagrebu 1940. i 1941., dakle u doba Marinkovićeva 'Kiklopa". Sličnost je toliko nevjerojatna da sam u jednoj sekundi pomislio da sve prebacimo u ovo doba, no ubrzo sam odbacio tu ideju. U jednom trenutku zaista sam na sav glas vikao da sam pacifist upravo zato što su svi oko mene vikali da će biti rata, da se svi moramo učlaniti u HDZ, uzeti pušku i otići na frontu. Ja sam se nadao da će prevladati normalnost i da neće biti rata. Tog dana kad sam to vikao posvađao sam se sa svojim najboljim prijateljem koji je rekao da ne može dočekati dan da uzme oružje. A kad je došlo do rata, taj moj najbolji kolega otišao je u London, a ja sam kao pacifist, tjedan dana poslije toga, bio u rovu s puškom. Otišao sam, jednako kao i Melkior, u prvu mjesnu zajednicu i prijavio se u Gardu. Kako sam bio nesposoban za vojsku, morao sam tražiti vezu da bih došao u Prvu studentsku bojnu 160., u kojoj sam ostao godinu dana. Dakle, jako slično vrijeme s Marinkovićevim i zato mi je taj 'Kiklop' tako blizak.

Jednom ste izjavili da ste na početku, kad ste tek počeli režirati, osjećali strah jer niste akademski redatelj nego glumac. Osjećate li možda tremu što radite 'Kiklopa" nakon kultne Spaićeve predstave i Vrdoljakova filma?

Ne smijem tako razmišljati. Ako budem tako razmišljao, pojest ću se živ. Možda to ne treba gledati kao neki nastavak velikana, ali dat ćemo sve od sebe da ispoštujemo kvalitetu romana i napravim predstavu najbolje što znam. Koliko ćemo u tome uspjeti, vidjet ćemo. Mislim da smo na najboljem putu, s obzirom na kratkoću vremena i činjenicu da sam naknadno i bez pripreme upao u tu priču, premda ne tražim alibi u nemanju dovoljno vremena. Imam odlične glumce i izuzetno dobru podjelu, a dobar cast je pola posla.

Hoće li u ovom uprizorenju 'Kiklopa' doći do izražaja vaša tipična poetika - ples, glazba, montipajtonovski humor, apsurd, ludički elementi i groteska?

Hoće, ali samo onoliko koliko je to zastupljeno u knjizi. Premda se ne vidi na prvi pogled, u romanu ima jako puno situacija koje su bliske mojoj ekspresiji i ja sam se zapravo samo prepustio tom romanu. Nema gotovo ni jednog dodatka, dakle gotovo nema autorskog nadopisivanja, jedino smo original morali skraćivati jer 'Kiklop' ima 500 stranica, te smo na tim mjestima bili prisiljeni raditi spojeve, odnosno od 20 briljanata uzeti dvije rečenice u kojima smo opisali događaje kako bi se radnja mogla pratiti. Kad smo počeli raditi, činilo mi se da smo u potlačenom položaju i pitao sam se koliko se taj roman može prenijeti na scenu. Međutim, u izuzetno plodnom radu s glumcima i s dramaturginjom Petrom Mrduljaš te kroz moje promišljanje uvidio sam da možemo dočarati roman kroz kazališnu strukturu, a da opet damo obol i Vrdoljakovu filmu, Spaićevoj predstavi i glumcima koji su glumili u filmu i u predstavi.

Zašto vam je važan taj ludički, zabavljački element, od kojeg mnogi redatelji bježe?

Mislim da predstave moraju konstantno iznenađivati. Ako unaprijed znam što će se događati u iduća dva sata, ja odmah želim izaći iz kazališta. Veliku pozornost obraćam tridesetoj ili pedesetoj minuti predstave jer znam da moram unijeti neki element, koji će oživjeti predstavu, bez obzira na to je li to humor ili neka dosjetka. Jako mi je važna publika jer za publiku radimo predstave. Radeći 'Kiklopa' iznimno pazim da današnji mladi gledatelj, koji je u prosjeku prilično nenačitan, razumije to vrhunsko intelektualno djelo.

U 'Kiklopu' je bitno pitanje ljubavi i zaluđenosti ženom, konkretno Vivianom, koja je oličenje ženstvenosti. Kakva je vaša Viviana?

Osobno, to je moja supruga. Što se tiče komada, u 'Kiklopu' se prikazuje predratno, boemsko, intelektualno društvo u Zagrebu, gdje su svi bili zaluđeni glumicom Vivianom, koja ni u čemu nije bila posebna, osim u svojoj ženstvenosti. Oni su kod nje cijenili to što je bila iskrena poput djeteta, po čemu je bila totalna suprotnost tim boemskim intelektualcima, koji su imali milijun maski. Koliko su oni bili vragovi, toliko je ona bila anđeo. Oni su bili više zaljubljeni u sliku tog anđela nego u nju kao stvarnu ženu. Puno smo raspravljali o tome zašto su svi oni zaljubljeni u nju i došli do zaključka da upravo takav tip žene najviše odgovara muškarcima što Marinković decidirano i kaže u romanu.

Saša Anočić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Premda ste doživjeli veliki uspjeh s 'Kaubojima' i predstavama, kao što su 'Nemirne noge', 'Kad se mi mrtvi pokoljemo' i 'Smisao života gospodina Lojtrice', a dobili ste i Nagradu hrvatskoga glumišta, Nagradu Vladimira Nazora i Marula, do Gavelle niste dobili priliku da režirate u velikim institucijama. Odgovara li vam ta autsajderska pozicija?

Da biste danas u kazalištu dobili posao, morate biti u nekim lobijima, bilo homoseksualnom ili nekom drugom, ili ići na sve premijere i smješkati se svim ravnateljima. Ja nikad nisam bio taj tip. Što podsvjesno, a što namjerno, nikad mi nije nedostajalo neko društveno priznanje. Što sam trebao dobiti, dobio sam. Nikad nisam bio tip koji bi težio glumiti glavne uloge ili režirati predstave u najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući u Zagrebu. Mislim da mi je mjesto oko Exita, perifernih kazališta i malih ljudi, jer tu mogu dati maksimum.

Za početak vaše karijere bila je ključna predstava 'Alaska Jack', koju ste režirali u osječkom HNK odmah nakon završetka Akademije. Kako danas gledate na uspjeh te predstave koja je nazvana 'injekcijom alternativne kazališne scene'?

To je bila hit predstava, ali odigrana je svega 40 puta jer ju je tadašnji direktor Drame osječkog HNK skinuo s repertoara rekavši mi: 'Nećeš mi uvoditi elektriku u kazalište!'. Tog dana, kad je skinuta, na ulici je ostalo više od 250 ljudi koji su željeli kupiti kartu. U toj predstavi napravio sam koloplet od 15-ak pisaca, najviše Carvera, a bilo je i Kerouaca, Davora Špišića te mojih priča. To je bila predstava naše generacije, posvećena našem prijatelju kolegi Draženu Kolaru, koji je nakon što je snimio 'Crvenu prašinu' naglo obolio i umro na četvrtoj godini Akademije. Meni i cijeloj mojoj generaciji ta je predstava značila prekretnicu. Nakon nje Krešimir Mikić i ja otišli smo iz Osijeka u ZKM, kao da smo zaokružili jednu fazu svojega života i djelovanja u Osijeku.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • vjaceslav 20:57 05.Veljača 2019.

    sada vam je valjda jasno zašto normalni ljudi ne idu u kazalište ili su zadnji put bili prije nego su homoseksualci postali gayevi