Bio je užitak s njima raditi. Morala sam pronaći način što izdvojiti iz pjevačke tehnike, koje elemente kako bi oni mogli i plesati uz pjevanje, a da to zvuči bogato i kvalitetno. Nije bilo ni vremena ulaziti u neki širinu. Trebalo je izdvojiti i pripremiti taj jedan stil koji nije operni i koji nije jednostavan, a da ti njihovi glasovi nose na ovoj velikoj pozornici."
Nismo joj to tad otkrili, ali pričalo se da su oni koji su došli poslušati posljednje pjevačke probe plesača uoči premijere "Apoksiomena", a čuli su ih prethodno samo na početku, ostajali otvorenih usta. U njima se probudio pjevački nerv na velikoj pozornici. Valentina nam je nešto ranije ispričala anegdotu s jednim intervjuom koji nije prošao baš... hm... najbolje, jer je u njemu bila sva sila problema u komunikaciji.
"To se dogodilo dovoljno davno da sam već i zaboravila, da ću sad opet iskušati sreću", i opet se nasmijala. Pa smo je podsjetili da je svojedobno operno pjevanje nazvala "sotonskim poslom" i na što je tad mislila.
"A, neee... Nisam mislila na pjevanje, nego tu potrebu za pojavljivanjem i nastupanjem pred publikom. Da nemam tu potrebu pokazati drugima što znam, ostala bih pjevati doma. Htjela sam tad reći da je u ovom poslu, kao i u svakom, lako zabrazditi u ideje o svojoj veličini, a u stvari je to samo posao. Dobro, nije baš samo posao, ali nije baš ni toliko važno da neki ljudi odu toliko daleko da se daju toliko da im sve postane stresno, da im to postaje cijeli svijet. Ako ti je to sve u životu, ptanje je koliko u tome možeš izdržati."
Na kraju nas je zanimala još jedna stvar. Pitali smo se nije li domaća publika uopće u kazalištima danas posala previše pristojna ili su možda drugačija vremena da se količina oduševljenja ili neoduševljenja nakon neke predstave mjeri u pravilu snagom pljeska. Dok, čak i Zagreb, da se ne govori o svjetskim metropolama, pamti doba kad je u slučaju umjetničkog debakla na scenu znalo letjeti sve i svašta.
"O, pa ima toga još! Vani se takve stvari još povremeno događaju. Posebno u Italiji, ljudi dođu i viču: 'Buuu!' Sjećam se, jednom prilikom, prije nekoliko godina vidjela sam u Staatsoperi u Beču da je u jednom dijelu u 'Don Carlosu' publika počela vikati: 'Buuu! Buuu!' Ljudi tako još znaju reagirati ako smatraju da je nešto nepotrebno ili izbuču pjevača, a zna se desiti da nešto bude i plaćeno." Znači nešto poput plaćene i organizirane diverzije konkurencije bilo kakve vrste?
"Da! Sjećam se jednom jedne legendarne situacije s Alagnom, kad je specifično reagirao. Izbukali su ga, a on se okrenuo prema njima, pokazao im srednji prst i izišao. Mislim da je bila riječ o 'Aidi', nisam sigurna, i da je to bilo negdje u Italiji. Mislim da je to bilo namješteno, bilo je baš preprozirno. Nije bio tako loš da ga je trebalo ubiti. A s njegove strane to je bilo baš onako: 'Evo vam!'. Pogledajte na YouTubeu, mislim da još ima snimka."
I pogledali smo. Roberto Alagna nastupao je u Scali i doista je u nekom trenutku kratkotrajan pljesak nadjačalo je hukanje. Alagna im nije ostao dužan. Publici je poslao signal preko srednjeg prsta što misli o njima i takvom prijamu te je bijesno otkoračao sa scene.
A kako se predstava morala nastaviti, na scenu su kao zamjenu gurnuli očito totalno nepripremljenog tenora Antonella Palombija. Bio je još u košulji i trapericama. Alavagnin "grijeh" je navodno bilo to što je malo zaškripao na visokom C. Inače je bio sasvim OK. A neki su se poslije nabacivali na dio publike koja je hukala da nije bez vraga ni to što je Alagna Francuz. Njegova zamjena nije imala takvih problema, a bio je Talijan...
