Otkako je Island potkraj 2008. zbog globalne financijske krize pretrpio najgori bankrot u svijetu u odnosu na svoju veličinu, nepoznati satirik lansirao je vic po kojem otok ledenjaka i vulkana u EU sada može ući samo kao glavni opskrbljivač kockicama leda. Nemilosrdno sprdanje s potomcima Vikinga i te kako ima podlogu.
Naciji od 320.000 stanovnika u 2008. su preko noći stradale tri najveće banke, za vrat su im sjele vlade V. Britanije i Nizozemske koje uz reketarsku upornost traže vraćanje 3,8 milijardi eura svojim državljanima, a vanjski dug Islanda preko noći je eksplodirao na pet i pol puta (!) više od BDP-a. Za vrat je Islanđanima sjela i Europska unija – koja im prijeti da ih neće primiti u članstvo, ali i MMF, nordijski susjedi, Poljska, V. Britanija i Nizozemska koji se kunu da će im uskratiti kredite za ekonomiju koja godišnje pada 7,2 posto ako se zakonski ne obvežu da će do posljednjeg eurocenta vratiti dug od 120.000 eura po stanovniku, pisao je Večernji još u siječnju 2010. godine.
Pod takvim je pritiscima islandski parlament u kolovozu 2010. godine pristao potvrditi plan o namirenju duga u razdoblju od 2016. do 2031. uz kamatu od 5,5 posto. Od islandskog predsjednika Olafura Ragnara Grimssona očekivalo se da će izglasano glatko potpisati, no on je posegnuo za svojim ustavnim ovlastima. Odlučio je da Islanđani na referendumu glasaju o tome hoće li na to pristati ili im je dosta poniženja zbog štete koja nije nastala njihovom krivnjom nego špekulacijama neodgovornih bankara.
Odmah nakon objave odluke, u Europi se predsjednika Grimssona stalo prozivati kao najvećeg krivca zbog vrlo izvjesnog islandskog "ne". Zbog šokova radi nacionalnog bankrota, u listopadu 2008. završio je u bolnici zbog srčanog udara. No vladu Gordona Browna to ni najmanje nije zabrinulo, pa je već dan kasnije na Landsbanki, zapravo na Island, primijenjen britanski Zakon o antiterorizmu, kriminalu i sigurnosti (!) iz 2001. Sva su sredstva banke u V. Britaniji zamrznuta, a odnos Londona prema Islandu praktički je izjednačen s onim prema Al-Qa’idi.
Burza u Reykjaviku posljedično je pala čak 90 posto, što su Islanđani jako dobro zapamtili. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što su se već do tada napatili s raspadom bankarskog sektora koji je te 2008. u nekoliko dana dosegnuo takve razmjere da je nekoć vrlo odana članica NATO-a sa 61-godišnjim stažem pomoć tražila i od bivšeg hladnoratovskog neprijatelja Rusije.
Nakon što je država preuzela tri najveće islandske banke, dobavljači hrane koje su te banke kreditirale ostali su bez financijske podrške. Islandu je tada, krajem 2009. godine, ostalozaliha hrane za tri-pet tjedana, a uvoznici su govorili da bez financijske injekcije slijedi nestašica.
Uvjeti za financijsko stradanje Islanda su, inače, stvoreni još 2001. kada su u naletu neoliberalnog entuzijazma iz 90-ih banke deregulirane. Nacija ribara do tada je bila jedna od najrazvijenijih članica OECD-a, uživala je peti najveći BDP od 40.000 dolara po stanovniku, bez nezaposlenosti i uz visok gospodarski rast. Island se nazivalo nordijskim tigrom, ulagao je u obnovljive izvore energije, iz kojih danas dobiva 99 posto sve svoje električne energije, i u preradu aluminija. Sve bi bilo savršeno da 2003. vladajuća koalicija kršćana i liberala nije, pomalo kratkovidno, privatizirala dvije najveće banke, Landsbanki i Kaupthing, koje su s trećom najvećom, otprije privatnim Glitnirom, do kraja 2006. nagomilale dugove tri puta veće od BDP-a. Kako je Island mala zemlja, banke su svoje širenje morale financirati stranim kreditima, koje se nakon raspada svjetskih financija više nije moglo dobivati.
Bankarsko se čudo kompromitiralo kad se pročulo da tri najveće islandske banke ne mogu isplatiti štediše i ulagače. Potkraj rujna 2008. nacionaliziran je Glitnir, dan kasnije i Landsbanki, a spas od pola milijarde dolara od države uskoro je zatražio i Kaupthing. Po uzoru na EU, vlada je odlučila jamčiti za pologe kako bi zaustavila paniku. Kapital ulagača i štediša u tom je trenutku već bio dva puta veći od BDP-a Islanda, a uz dugove banaka tri puta veće od BDP-a te uz prijašnji dug od pola BDP-a, nordijski tigar se preko noći našao pod bremenom duga 5,5 puta većega od svoga BDP-a. Među 300.000 Britanaca koji su računali na visoke kamate i koji su sada tražili novac natrag, bilo je i mnogo biznismena, pa čak i tajkuna.
Financijska je kriza do tada već izmučila SAD, Europa je drhtala pred svojom sudbinom, pa je jedina još Rusija bila spremna Islandu priskočiti u pomoć. U siječnju 2009. godine je u Reykjaviku pala konzervativno-liberalna vladajuća koalicija, kojoj su Islanđani danima i noćima poručivali “lijepe želje” pod prozorima, a na vlast je došla koalicija lijevog centra. Kako ipak nikome nije bilo u interesu pokopati Island, do studenoga 2009. iskristaliziralo se da mu MMF posudi 2,1 milijardu dolara, nordijske zemlje još 2,5 milijardi, Poljska 200 milijuna, Ovčji Otoci 50 milijuna, a potom i Njemačka, Nizozemska te V. Britanija 6,3 milijardi svi zajedno.
Uvjet za isplatu je, međutim, bio da se Islanđani obvežu vratiti dug banaka, što je parlament i prihvatio. Argument predsjednika Grimssona iz lijeve Narodne alijanse bio je pak da su banke cijelo vrijeme stvaranja štete bile privatne te da je nepošteno da štetu od financijskog kockanja podmiruju svi građani. Na predsjednika se u trenu sručilo drvlje i kamenje iz inozemstva, a domaći su ga kritičari stali prozivati zbog konačnog upropaštavanja islandskog kreditnog rejtinga.
Na kraju je Island odbio plaćati dugove banaka, a nisu htjeli ni otplatiti štednju izvan Islanda. Tako je počeo sudski proces dovršen tek 2013. godine odlukom Europskog suda u Luksemburgu. Presuđeno je da Island ne mora isplatiti odštetu britanskim i nizozemskim štedišama koji su izgubili novac u islandskoj banci propaloj u listopadu 2008. na početku globalne financijske krize.
Tom je presudom Island izbjegao plaćanje do čak 1,94 milijardi eura, koliko je MMF procijenio da bi ga stajale odštete štedišama da je sud presudio drukčije.
Islandska banka u doba prije krize privlačila je štediše iz Velike Britanije i Nizozemske jednostavnim otvaranjem računa. Nakon što je bankrotirala, štedišama su dio novca, svakome po 20-ak tisuća eura, isplatile Velika Britanija i Nizozemska s namjerom da tuže Island za nadoknadu štete.
Međutim, za razliku od ostatka svijeta, Island je odlučio procesuirati šefove najvećih banaka i nakon višegodišnjeg suđenja su osuđeni na zatvorske kazne. Islandski vrhovni sud početkom 2015. godine potvrdio je presude izrečene četvorici bivših rukovoditelja propale banke Kaupthing zbog manipulacija na tržištima. Izvršni direktor banke Hreidar Mar Sigurdsson, član upravnog vijeća Sigurdur Einarsson, bivši direktor podružnice Kaupthinga u Luxembourgu Magnus Gudmundsson i drugi po snazi dioničar banke Olafur Olafsson su osuđeni na kazne zatvora u trajanju između četiri i pet i pol godina
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
kaj im to sve vredi kad oni nemaju"domoljubne"vlade kak mi. nama suze ideju kad vidimo koliko nase vlade paze na to da nam nebu dobro. takovu ljubav prema takovim vladama moremo pokazati samo mi hrvati