Top News
1238 prikaza

Bivši agent: INA i Krško radile su 80-ih na atomskoj bombi!

Josip Perković
Boris Ščitar/ PIXSELL
Odvjetnik Anto Nobilo rekao je kako su mu bivši direktori INA-e potvrdile priču o atomskoj bombi koju je bivši obavještajac ispričao na suđenju Perkoviću i Mustaču

Prema svjedočenju umirovljenog obavještajca KOS-a JNA, postoje fatalniji razlozi za smaknuće Stjepana Đurekovića od spašavanja komunističke “zlatne mladeži“!

Na djelu je, naime, pravi atomski triler, misterij Ine koji je načet 22. srpnja ove godine, svjedočenjem Milana Damjanovića, umirovljenoga obavještajca KOS-a JNA. 

Anto Nobilo | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)

Problem je da su dnevni novinski izvještaji - koncentrirani na njegove tvrdnje kako kosovci nikad nisu sudjelovali u likvidacijama političke emigracije - propustili citirati njegove nevjerojatne teze o jugoslavenskom vojno-nuklearnom programu koji je uključivao nuklearku Krško! 

Premda nije iznio detalje o razvoju projekta koji je fizikalno i kemijski suviše sofisticiran za vojno-obavještajni um, odškrinuta je i nova perspektiva slučaja Đureković u finalnim desetljećima federalne države na zapadnom Balkanu.

Perkovićev odvjetnik Ante Nobilo o svemu danas tvrdi:

"Nakon Damjanovićevoga svjedočenja razgovarao sam s bivšim direktorima Ine. Oni to znaju", kaže Nobilo, ne skrivajući vlastito zaprepaštenje.

"Znaju da je Ina, točnije Ina- Petrokemija, imala zadaće u proizvodnji tzv. žute pogače za Krško koja je uz civilnu upotrebu trebala zadovoljiti neke konspirativne vojne potrebe."

Ideja atomskoga oružja, kao najpovjerljivija stvar uskoga političkoga kruga Jugoslavije, nadživjela je Aleksandra Rankovića koji je smijenjen 1966. sa svih dužnosti, pa tako i iz Savjeta za atomsku energiju.

Josip Perković | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Zasad je teško sagledati koliko priča o atomskoj bomba pomaže Nobilu u obrani hrvatskih udbaša koji su optuženi kao organizatori Đurekovićeve likvidacije prema izvaninstitucionalnom nalogu vodećih političara nekadašnje SR Hrvatske.

Eventualno skida odiozu s uspomene pokojnoga hrvatskoga čelnika Mike Špiljka, kojega njemački tužitelj smatra nalogodavcem ubojstva zbog zaštite svoga sina Vanje, jednoga od “crvenih menadžera“. 

Đureković je platio životom, vele njemački progonitelji, zbog svojih spoznaja o Vanji i pljački Ininih deviznih rezervi.

Damjanovićev iskaz, naprotiv, sugerira da je Đureković bio zajednička meta raznih političko-teritorijalnih instanci tadašnje države, pa je zločinački motiv njemačke optužnice, u najmanju ruku, relativiziran.

"S Damjanovićem se otvara mnogo krupniji problem", zaključuje Nobilo. 

Naknadno gledano, jugoslavenska atomska bomba nije šokantna novost. 

Priča o Rankovićevoj atomskoj bombi i projektu u Vinči odavno je poznata, o njoj je detaljno znao govoriti i akademik Ivan Supek, fizičar kojeg su molili da sudjeluje u njezinoj proizvodnji.

Još je 1949. Edvard Kardelj rekao: ‘Moramo je imati!’ No malo se ili ništa zna o planovima za nuklearnu bombu iz osamdesetih.

U medijima se 2011. pisalo o novom planu za bombu koji je rađen za mandata tadašnjega jugoslavenskog ministra obrane Branka Mamule od 1982. do 1988., dakle nakon Titove smrti. 

INA | Author: Dalibor Urukalović (PIXSELL) Dalibor Urukalović (PIXSELL)

Krško je trebalo poslužiti kao krinka za razorno oružje, glavna operativna odgovornost za nadgledanje obaju programa povjerena je nuklearnom odjelu Vojnotehničkog instituta u Beogradu, kojemu je na čelu bio pukovnik Martin Sajnkar, ali su u svemu, navodno, trebali sudjelovati i Zagreb i Ljubljana. 

Tako je u Zagrebu cilj bio razviti neutronsku komponentu (točnije, istražiti polonijskoberilijski izvor te njihove alternative) bombe, ali su dva od desetak fizičara je znalo izravnu svrhu svoga posla.

Do gradnje prototipa bombe nikad nije došlo, sredinom 1987. veći dio tajnih programa je obustavljen, a čitav projekt je napokon okončan 1990. godine.

Tada je, pod utjecajem černobilske havarije, donesen novi savezni zakon o zabrani gradnje novih nuklearnih elektrana. O svemu su javno govorili profesor Amir Pleha i ostarjeli Mamula, najizravnije upućeni u oružane planove nekadašnje Jugoslavenske narodne armije. 

Amir Pleha svojedobno je bio član Komisije za naoružanje i bojne otrove u funkciji SIV-a, tadašnje savezne vlade; Branko Mamula, lansiran je u ministara obrane SFRJ i tu dužnost obavlja gotovo do njezina raspada 1988. 

Budući da dvojica Bosanaca glase kako korjeniti protivnici Slobodana Miloševića, njihova atomska bomba do sada je bila tumačena kao difamacija ekskluzivno srpskih i crnogorskih ambicija u verbalnom ratu bivših jugoslavenskih republika nakon njihova krvavoga raspada. 

Samo zahvaljujući aktualnom njemačkom procesu, eto, priča se prizemljuje u realnost, šireći se na slovensko-hrvatski energetski teritorij.

Zdravko Mustač | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Osim što su se čule senzacionalne teze o atomskoj bombi, na suđenju je ovih dana njemačko tužiteljstvo službeno priznalo i da je Đureković bio agent BND još od 1977., uz šestogodišnju simulaciju vjernoga člana Partije i savršeno podobnoga direktora najveće hrvatske korporacije.

Otkrilo se tako i da Đureković nije bio odveć važan kao direktor marketinga trgovačkoga poduzeća u korporacijskom sastavu Ine nego kao član Savjeta za naftu jugoslavenske vlade u Beogradu.

Štoviše, kako je Ina bila najvažniji dobavljač kerozina i maziva za oružanu mašineriju JNA, to je Đureković bio jedan od vodećih inspektora i konzultanata Crnogorca Veselina Đuranovića, tadašnjega šefa SIV-a, zapravo jugopremijera. 

Pobjegavši 1982. u Njemačku, sa sobom je Đureković odnio i najpovjerljiviju informaciju o bijednom stanju SFRJ u dramatičnoj ekonomskoj krizi: da impresivne tone tenkovskoga, avionskoga i brodskoga čelika - tobože, treće vojne sile Europe - tužno ovise o rezervama nafte koje mogu potrajati jedva 15 dana.

Pošto je po “višoj“ savjetničkoj dužnosti često izbivao iz Zagreba, njegov nestanak s radnoga mjesta dugo nije primijećen. 

Kada je napokon eksplodirala afera, jer se priključio emigrantskoj skupini hrvatskih nacionalista pod njemačkim azilom i počeo, jednu za drugom, izdavati antititoistička štiva, kako reče Damjanović, vrlo zabrinuti kosovci upregli su vlastite snage da shvate što je Đureković detektirao godinama prije, lutajući po vojnim bazama SFRJ, uključujući famozna podzemna aviopostrojenja Željava u brdu Plješivica na bosanskohrvatskoj međi. 

Josip Perković | Author: Željko Lukunić (PIXSELL) Željko Lukunić (PIXSELL)

Uz zaključak o opakom veleizdajniku bez presedana, istraživalo se također što je Đureković mogao doznati o vojno-nuklearnim zamislima čija se realizacija potkraj ‘70-tih prebacila u Sloveniju i Hrvatsku.

Naime, dvadesetak godina prije - za Aleksandra Rankovića - kovali su se planovi o jugoslavenskoj atomskoj bombi, vezani uz znanstveno- istraživački laboratorij i reaktor Vinče na srpskoj obali Dunava, utemeljen 1958. pod vodstvom Pavla Savića, francuskoga znanstvenoga sljedbenika sa značajnim godinama moskovskoga staža.

Potkraj ‘70-tih, kada se planira drugi jugoslavenski nuklearni program, Milan Damjanović bio je jedan od obavještajnih načelnika u Generalštabu JNA. 

A kada je Mamula instaliran u federalnu vladu Milke Planinc kao ministar obrane, postao je Damjanović šef Mamulina kabineta, nesumnjivo sjajno upućen u kontinuitet vojnih tajni i varijanti njihove prilagodbe danim okolnostima.

Upravo iste 1982., dok se obavljala kadrovska rotacija na svim federalnim razinama, Stjepan Đureković, do tada smjerni član Saveza komunista, osvanuo je u Njemačkoj kao žestoki kritičar klasno-moralnih devijacija sustava koji je stvarao i koji je njega promovirao do najviših ekonomsko-energetskih razina u Beogradu...

Misteriozni Manolićev agent Bauer

Josip Manolić u svojim memoarima pregledno izlaže kontekst ‘90-tih i učinak saveznih kosovaca koji se lažno predstavljaju kao hrvatski udbaši pa se stavljanju na raspolaganje HDZ-u u borbi za nacionalnu neovisnost.

Josip Manolić | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

U memoarima Manolić otkriva i priču o Ernestu Baueru (danas također pokojnom), jednom od prvih operativaca BND-a koji se u najvećoj konspiraciji, odmah 1990., HDZ-u našao pri ruci. Manolić je Bauera osobno pozvao u Zagreb kao svoga obavještajnoga savjetnika, odlično proučivši njegovu prošlost.

Hrvatski Nijemac koji se tijekom Drugog svjetskog rata priključio ustaškoj administraciji NDH, nakon 1945. postao je operativac BND-a, koji je s njemačke, domicilne strane prebačen među hrvatske političke emigrante. 

Uz prva saslušanja pristiglih hrvatskih azilanata, uređivao je njihove edicije i novinska glasila. Vjerojatno je bio prvi čovjek koji je u ruci držao rukopise s obiljem srpske antititoističke građe s Đurekovićevim potpisom.

Josipu Manoliću, kako osobno priznaje, trebalo je desetak godina da otkrije kako je Bauer s istim entuzijazmom servisirao prethodne udbaške ustanove, koliko SR Hrvatske, tako Jugoslavije, pod kodnim imenom Vepar.

Nije isključen ni SSSR, s kojim su blisko surađivale neke od hrvatskih grupacija pod njegovom kontrolom.

Posvetivši tome cijelo poglavlje svojih memoara, na kraju se osvrće na aktualni njemački proces protiv Mustača i Perkovića:

“Kakva je Bauerova uloga u ubojstvu Stjepana Đurekovića možda će barem dijelom razotkriti spomenuto suđenje“, nada se Manolić, ujedno iskazujući nevjericu u spontani Đurekovićev bijeg među hrvatske emigrante sa sivom eminencijom njemačko-jugoslavenskoga Vepra, koji će, u konačnici, dati značajan obol stvaranju današnjega hrvatskoga rascijepa na ustaše i partizane. 

Uz koješta drugo, naime, Bauer je sudjelovao u saborskoj komisiji za istraživanje komunističkih zločina, koja je danas jedan od oslonaca njemačkoga tužiteljstva u procesu protiv Perkovića!

Da se razumije, Manolić ne iskazuje osobitu naklonosti prema dvojici optuženika. Posebno Perkoviću zamjera bliskost s Gojkom Šuškom.

Šuška očito smatra anglosaksonskom akvizicijom, a upravo London i Washington, u toj slagalici, preuzimaju obavještajnu inicijativu na hrvatskim terenima.

I Manolić je na tragu teze da je to suđenje možda posljednji odjek njemačke obavještajne nadmoći iz godina ratnoga rasapa.

Zanimljivo, pukovnik Milan Damjanović svojedobno je bio vojni ataše u Londonu, a ‘88. je zagovarao intervenciju JNA protiv Miloševićevih hordi, odnosno protiv tzv. događanja naroda koje ugrožava SFRJ...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.