Slučaj Borne Sose - naše je razumijevanje jednosmjerno

Borna Sosa, nogometaš Stuttgarta i donedavni hrvatski U-21 reprezentativac, umalo je zaigrao za nacionalnu selekciju Njemačke. Prvo je dobio državljanstvo, ono pravo, ali je s takozvanim sportskim ili kojim već zapelo, pa se najava njegova nastupa za “Elf” pretvorila u, kako se već kaže, fake news. I tek su tad počeli problemi za mladog braniča, kojem se zamjera ono zbog čega se drugima, a ima ih, itekako ima, divi.

Bosna i Hercegovina, Njemačka, Švicarska, Australija, Amerika Brazil, Španjolska... države su iz kojih su dolazili hrvatski reprezentativci i reprezentativke. U nogometu, izuzmemo li jednog Brazilca, sve redom Hrvati i katolici, a u rukometu i košarci oni što su ekipama trebali, bez obzira na to imaju li, rječnikom Miroslava Škore kazano, “čudna imena” ili boju kože koja se ne može dobiti u solariju. Ništa, dakle, Sosa neuobičajeno nije napravio, samo što je to, uobičajeno, učinio u krivom smjeru. Za razliku od Josipa Šimunića, braće Kovač, Matea Kovačića, Vedrana Ćorluke, Dejana Lovrena, Marija Stanića, Ćamile Mičijević, Damira Mulaomerovića, Eduarda, oko dvije trećine muške rukometne reprezentacije, Marina Čilića, Bojana Bogdanovića i tako dalje i tako redom, on nije odlučio igrati za Hrvatsku a protiv, ako se tako namjesti, Australije, BiH, Brazila ili Njemačke, nego je umalo zaigrao za Njemačku i, u perspektivi, protiv Hrvatske. 

Mogućnost da etnički Hrvat, pa još iz Zagreba, na raznim turnirima ili kvalifikacijama igra protiv države rođenja iz cipela je izbila koga je stigla: izbornike Bišćana i Dalića, Joea Šimunića, dvije-tri bojne internetskih mudraca, lijep postotak sudionika u anketama portala i dio sportskih novinara, ma sve redom kojima uopće nije neobično kad, recimo, francuski reprezentativac Antoine Griezmann pobjede slavi zamotan u zastavu Urugvaja – jer za taj Urugvaj navija – ili kad medalje Sloveniji donose košarkaši koji se ne zovu Janez ili Borut i redom se prezivaju na “-ič”. Svašta je u Hrvatskoj moguće, pa i da tamnoputi Brazilac i Bošnjakinja iz Mostara budu Hrvat i Hrvatica, ali da Hrvat bude Nijemac kad to Uefa i Fifa kalendarski odrede, e to je, vidimo, gore od toga da se heroj nacije zove Miladin. A tako je, čisto da se prisjetimo, bilo Pršino ime sve dok ga nije i službeno promijenio u Dado. Naše je razumijevanje jednosmjerno, a principi ograničeni interesno, pa ako je tako, a vidimo jest, onda je i sasvim normalno da Ćamila Mičijević donese poslovno-praktičnu odluku na koju Borna Sosa nema pravo niti u pokušaju. Mostarka koja je postala zaštitnim licem hrvatske rukometne reprezentacije nije mogla igrati za BiH jer ta zemlja uopće nema žensku selekciju u rukometu, dok za Francusku, čiji je poziv primila, nije htjela. Odabrala je, vrlo praktično, selekciju zemlje koja joj je jezično, kulturološki, pa i geografski bliska. Lakše je, naime, u Mostar doći s priprema u Poreču ili Dubrovniku nego s onih u Nici ili Toulouseu.

Jednako tako, ma što mislili o Eduardu da Silvi, on je za brazilsku nogometnu selekciju mogao zaigrati oko nikad, ali je Hrvatskoj, sve dok ga onaj mesar Martin Taylor iz Birminghama nije polomio, bio više nego potreban. Za igrača s perspektivom nastupa u ligama u koje se dolazi s radnom dozvolom dobivenom, uz ostalo, i na osnovi broja nastupa za neku reprezentaciju, igranje za Hrvatsku bilo je možda emocionalno, ali prije svega karijerno, dakle poslovno pitanje. 
Možemo se mi sad gađati primjerima do sljedećih općih izbora, po potrebi i dulje, samo što se nećemo maknuti s pozicije u kojoj postoje korisne, prihvatljive “izdaje” i one koje se, čak i ako su ostale na pokušaju, ne toleriraju.

Kad bi nekim čudom mogli biti samo realni, u pokušaju Borne Sose da zaigra za Njemačku vidjeli bi, manje-više, iste razloge zbog kojih netko ide raditi u Irsku ili Kanadu: isplativije je u ovom trenutku i nešto sljedećih desetljeća. 
Hrvatska nogometna reprezentacija, istina, redovito sudjeluje na raznim bitnim natjecanjima i na njima svakih dvadesetak godina napravi respektabilan rezultat. Posljednji je bio, je li tako, tako je, 2018. godine, dok se sljedeći očekuje... Pa čim se pojavi netko zbog koga ćemo zaboraviti na Luku Modrića kao što smo zbog njega zaboravili na Zvonu Bobana. 
Cijela je priča o braniču koji je svoju odluku objavio prije nego što je svladao administraciju, te reakcijama na nju, tako prokleto naša i tako prokleto jednostavna da je pomalo i glupa. Ovo zadnje, naravno, u onim dijelovima svijeta u kojima nije uspješno obavljen prelazak uz 20. u 19. stoljeće. 

Kao što nogometni klubovi odavno nisu krcati djecom čiji očevi rade u tvornicama pored stadiona, e tako ni nacionalne selekcije nisu skup najboljih igrača etničke neupitnosti. Sasvim je, naime, normalno da etnički Turci igraju za Njemačku, u kojoj su rođeni, ali i za Tursku, u kojoj su bili jednom i na babinu sprovodu, kao što je, eto, normalno da simpatizeri katalonskog separatizma nastupaju za Španjolsku i da se barem mašta kako jedan Španjolac – Dani Olmo – igra za Hrvatsku. Ma sve je nama normalno samo dok nas se ne dotiče ili nam nije u interesu, no kad je obrnuto, tad slijedi javna, verbalna likvidacija nogometaša koji niti jednu, pa ni hrvatsku reprezentaciju, ne shvaća kao selekciju naroda nego samo kao skup onih koji najbolje igraju nogomet, ma tko oni bili i odakle već dolazili. 
Zapravo je u svemu čuđenja vrijedno tek čuđenje onih što su uz domoljubne hitove slavili svoje junake i junakinje iz BiH, Njemačke, Švicarske, Australije, SAD-a, Brazila, Španjolske... Dopisati po potrebi i sjećanju.