Nedavno je skinuta oznaka tajnosti s nekolicine dokumenata američke vojske. Među njima se nalazio i izvještaj iz 1956. godine, točnije iz Hladnog rata, prozvan "Strateško zračno zapovjedništvo: Istraga o zahtjevima nuklearnog naoružanja za 1959. godinu", a unutar njega se nalazio i popis meta koje bi bile prioriteti za napad u slučaju nuklearnog rata sa Sovjetima ili njihovim saveznicima.
Kao što je istaknuo analitičar William Burr, popis zračnih luka i industrijskih ciljeva uključivao je i gradska središta, ukazujući da je cilj bio "uništenje ljudi, a ne posebnih industrijskih aktivnosti".
S obzirom na današnje spoznaje o dugoročnim učincima nuklerane eksplozije, prilično je jasno da bi taj plan rezultirao smrću i razaranjima kakve svijet nikad nije vidio.
Doduše, moguće je da su osobe koje su stajale iza planiranih napada te 1956. godine bile svjesne da bi se situacija mogla prilično promijeniti do 1959. godine, te da bi ovi planovi dotad mogli biti zastarjeli.
Kao što je Burr objasnio, primarni ciljevi na popisu su bili oni povezani sa sovjetskom zračnom snagom, jer u to vrijeme još nije počela vladavina interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM-a). Drugim riječima, SAD bi morao koristiti svoje bombardere kako bi ciljao ruske zračne luke, jer je u to vrijeme jedini način prijevoza nuklearnog oružja bio pomoću zrakoplova do cilja.
No još u vrijeme pisanja ovog izvještaja, bilo je opće poznato da se ova tehnološka ograničenja pomalo mijenjaju, te je priča s naslovnice časopisa TIME, iz siječnja 1956. godine, bila o predstojećem stupanju projektila na scenu Hladnog rata.
Navođene rakete dalekog dometa, s nuklearnim sposobnostima, nisu bile nova zamisao, jer je Njemačka slične, primitivne verzije koristila još u Drugom svjetskom ratu. A prednosti spajanja raketa s nuklearnom snagom, postale su očite još 1945. godine.
No trebalo je proći više od desetljeća prije nego su kompjuteri i raketna tehnologija dovoljno napredovali da takve rakete počnu djelovati kao realna šansa.
Još jedna nužna stavka je bila smanjivanje nuklearnog oružja, jer su lakše nuklearne bombe mogle prenositi lakše rakete koje bi brže putovale s lakšim motorima. Kad se došlo do tog otkrića, sljedeći je na redu bio ubrzani razvoj ICBM-a, koji je pružao veliku prednost u Hladnom ratu
Do 1959. godine zaista su izrađene Atlas rakete koje su bile spremne za uporabu, te je završeno doba nuklearnih bombardera, a počelo je razdoblje interkontinentalnih balističkih projektila, piše Time.
