Nikoga nije bilo briga za SDP-ovu kampanju za novog šefa stranke

Izbori za novog predsjednika SDP-a trebali bi, po mišljenju mnogih, iznjedriti budućeg hrvatskog premijera.

A sama ta pomisao zvuči zastrašujuće. Jer među svim kandidatima teško je pronaći onoga za kojeg bi se moglo sa sigurnošću reći da može ne samo vratiti SDP na vlast, ne samo oživiti ljevicu, reanimirati socijaldemokraciju, pobijediti konzervativnu desnicu, zaustaviti klerikalnu revoluciju, nego i jednog dana (a možda i ranije) preuzeti vođenje države. 

Prvi favorit je čovjek koji je izgubio Zagreb. Drugi favorit je čovjek koji je prije godinu dana ušao u SDP. Treći favorit je čovjek koji je izgubio od Željka Keruma. 

Četvrti favorit je čovjek kojemu se to uopće ne da. A tu su onda još tri žene u sustavno “mačoiziranoj” stranci. 

I ne samo to. Izbori za Milanovićeva nasljednika trebali su biti glavna politička tema proteklih tjedana. Ali nitko na njih ni ne obraća pozornost.

Što je možda i dobro, jer kad bi netko i bacio pogled, sigurno ne bi bio impresioniran. No barem bi dobio pravu sliku Milanovićeva SDP-a: kadrovski devastiranog, ideološki osiromašenog, politički izgubljenog... 

To je kampanja koja je trebala vratiti SDP iz mrtvih, ali ona kopa još dublji grob. 

Primjerice, među ovih sedam kandidata toliko je ljevičara da je pravo čudo kako je SDP uspio otići toliko u desno, a Hrvatska još desnije. 

U kampanji koja bi trebala vratiti kredibilitet stranci najviše se govori o međusobnom trgovanju, uslugama i protuuslugama.

Na izborima koji bi trebali konačno zagrijati oporbenu stranku na radnu temperaturu, vladaju beskrvnost i neuvjerljivost.

Tko bi od njih mogao sutra preuzeti vođenje države? Možda Davor Bernardić, čovjek lišen stava, supstance i karizme te koji u anketama za zagrebačkoga gradonačelnika dobiva manje od deset posto glasova?

Ili možda Orsat Miljenić, autor famoznog “lex Perković”, koji danas od njega pere ruke? 

Ili Ranko Ostojić, koji je šutio dok je stranački šef radio sve ono protiv čega se Ostojić sad bori u kampanji? 

Ili Tonino Picula, vjerojatno najpotkovaniji kandidat, koji je mogao odavno pohrliti u spas SDP-a, ali je za svaki slučaj pričekao da Milanović sam odstupi? 

A na lanjskim izborima za šefa SDP-a Milanovićev suparnik bio je Zlatko Komadina, kojeg će doživotno pratiti stigma osobe koja se razboljela na ministarskoj poziciji. 

Pa ipak, nije ovdje samo stvar u ideološkoj nedorečenosti i programskoj pogubljenosti. Do toga se može doći uz kvalitetnog lidera koji će oporaviti, osnažiti, osokoliti stranku. 

A na listi ponuđenih kandidata za lidera nalaze se sve sami gubitnici: od Bandića, od Keruma, u Splitu, u Velikoj Gorici, u Zagrebu... 

Ljevica je u krizi u cijeloj Europi. U Hrvatskoj je osuđena na SDP.