Mene je razred inspirirao. Nisam znao za zločesti razred i nisam volio one koji bi me dočekali u grobnoj tišini: to su obično bili tutleki, kak bi mi rekli, koje ste morali animirati da ožive. Poput muzike bez disonance, to nije prava stvar, govori nam Vladimir Kranjčević u prostranom salonu svojega zagrebačkog stana koji odiše emocionalnošću svakovrsnih predmeta. U kutu je "nahajcana" kaljeva peć s početka 1930-ih godina, u jednoj su vitrini porculanske figurice, u drugoj nevelik izbor DVD-a klasične glazbe.
Veliku kolekciju fotografija i LP-ploča ("Vinil je opet u modi, čujem", komentira Kranjčević) ne vidimo, ali naš sugovornik spominje kao "veliki posao sređivanja arhiva koji ga tek čeka". Najšira publika maestra Kranjčevića poznaje po angažmanu u televizijskom showu "Maestro", iako je i to dvojbena kvalifikacija jer svatko tko je barem čuo za zagrebački zbor "Ivan Goran Kovačić", koji je u vrijeme njegova zlatnog razdoblja od 1974. do 1987. vodio Kranjčević, zna da naš sugovornik utjelovljuje ono najbolje u domaćoj dirigentskoj struci.
Iako, struka ne zvoni baš točno jer je naš Kranjčević najprije pijanist, u Zagrebu je diplomirao klavir u klasi Ladislava Šabana, dok je dirigiranje studirao kod Slavka Zlatića i Igora Markeviča, a magistrirao kod Vojislava Ilića. Formalizacija Kranjčevićeve biografije dovodi nas do fascinantnog niza nagrada i priznanja od 1977. do danas, ali i do jednostavnog zaključka po kojemu se čitava povijest općeg i profesionalnoga glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj može pratiti hodogramom njegovih profesionalnih angažmana.
"Je, moglo bi se tako reći", komentira kratko i naizgled hladnokrvno naš sugovornik, kojega svijet zna kao živu suprotnost svakoj ravnodušnosti i formalizmu u ime svakovrsnog temperamenta u radu s muzičkom literaturom, ali prije svega u radu s ljudima. "Temperament je jedno, za to morate biti rođeni. A za rad s ljudima 'ono nešto' ili imate ili nemate. To je osjećaj slobode pred ljudima, zajedno s ljudima, objašnjava Kranjčević svoj pedagoški kredo. A kako je, uzimajući u fokus raznolike stanice svoje karijere, znao u kojem trenutku treba otići, zamijeniti posao?
"Nikad ništa nisam forsirao! Sve se samo otvaralo, ja sam se prepustio, vodeći se uvjerenjem da posao ne treba odbiti. Predavao sam 29 godina na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a između i prije toga bio sam šef dirigent Simfonijskog orkestra RTV-a Zagreb i Simfoničara RTB-a u Beogradu te usporedo vodio kojekakve ansamble. Uvijek na nekoliko mjesta." U studenom prošle godine maestro je navršio 80 godina i odlučio da se povuče iz aktivne profesije. "Dirigiranje je zahtjevan fizički i psihički posao. Kako ono vele, po zahtjevnosti posla na prvom su mjestu rudari, zatim tenisači, pa dirigenti.
Koncertima je ravnao maestro Kranjčević, koji je izabrao i/ili se složio s repertoarom. Program Brucknerovih kompozicija je odabrao bez ikakve dileme, bruknerijanac? "Zapravo vagnerijanac. Kad sam 1994. postao ravnatelj Opere zagrebačkog HNK, svi su rekli: sad se budemo naslušali Wagnera! Ali kod mene nije išao ni jedan Wagner jer sam smatrao da ansambli za Wagnera nisu spremni, a vrhunski pjevači kakve bez izuzetka zahtijeva svaka Wagnerova partitura nisu nam bili dostupni. Bila je sveopća besparica, a za vagnerijanske pjevače treba bome platiti.
Jer glavne pjevače za Wagnerove opere mi nemamo", objašnjava naš sugovornik. Nakon što je 2002. otišao s mjesta ravnatelja Opere, u HNK su do danas izvedene, ipak, dvije Wagnerove opere: "Lohengrin" i "Parsifal", ali s vrlo malim brojem repriznih izvedbi što je pak tipično za domaći kazališni repertoar. "Šteta, interes je bio golem", kaže Kranjčević. Pitamo je li mu žao što se, kao osvjedočeni vagnerijanac, nije ipak upustio u avanturu domaće vagnerijanštine? "Uvijek će mi biti žao. Ali to nije bilo realno. Vrhunski vagnerijanski pjevači su, poznato je, rijetki i danas", ali ih u svijetu ima. Kod nas je, također, između dva rata bilo puno Wagnera na pozornicama, imali smo, uostalom, nekad fenomenalne pjevače. Tenora Josipa Gostiča, recimo, koji je bio prvak Bečke državne opere, a prije toga od 1937. prvak zagrebačke Opere.
Pavao Marion Vlahović, Ančica Mitrović, Milena Šugh Štefanac koja je, usput, bila dobra prijateljica s mojom bakom u Križevcima, pa Josip Križaj... Iako su se pojedinačne opere često izvodile u Zagrebu i tijekom 2. svjetskog rata, čitav Wagnerov 'Ring' nikad nije izveden. Falio je još 'Götterdämmerung' (Sumrak bogova), koji je Krešimir Baranović u HNK već navježbao, ali je naglo skinut s repertoara kad je 1945. godine došlo do prevrata", govori profesor Kranjčević, čiji roditelji po struci nisu bili glazbenici, ali su voljeli glazbu i djecu već od 1946. godine redovito vodili na koncerte.
"Moj tata je bio doktor kemije, a mama domaćica", kak se to danas veli. Ona je maturirala i zaljubila se, udala, bila je uvijek doma. I ja stalno naglašavam da je moj najveći životni kapital, moja životna privilegija, bila to što je mama uvijek bila doma. Roditelji su se uselili u ovaj stan u Nodilovoj ulici broj 1 još 1930. godine, a tu su i umrli. Moja se sestra rodila u ovom stanu, a ja sam se rodio u privatnom sanatoriju na Srebrenjaku, kod profesora Gottlieba", pripovijeda nam maestro obiteljsku povijest. "Prva bomba u Zagrebu je pala na Nodilovu 10, gađali su valjda Plinaru, prugu ili njemački Kulturbund, onu centralu za kulturu Trećega Reicha koja je bila u istoj ulici.
I tad je mama odlučila da moja četiri godine starija sestra i ja odemo kod bake i djeda u Križevce, a oni su ostali u Zagrebu". Ondje su djeca nastavila školu do povratka u Zagreb "dan prije ulaska partizana u grad", a Kranjčević je kao maleni dječak "odlučio" da će svirati klavir. "U građanskoj familiji je bilo normalno da žensko dijete svira neki instrument, pa su mojoj sestri dali da svira klavir. Bio sam još jako mali, ali se živo sjećam kad sam rekao da i ja želim svirati, na što su odrasli s ironijom rekli", hajde neka proba, ionako neće dugo izdržati. A propos toga, moja se sestra nikad nije bavila muzikom, a ja sam ipak negdje dogurao", smije se naš sugovornik.
"Ah, Slavko. Moj divni profesor. Imao je karizmatičnu biografiju, bio je erudit i perfekcionist. Dok je, recimo, bio šef dirigent zbora Radija u Zagrebu, snimalo se uživo, nije bilo proba do besvijesti, sve je bilo kao švicarski sat", kaže Kranjčević, na što podsjećamo da je Zlatić bio i takozvani partijski kadar jer je 1944–45. na oslobođenom teritoriju bio, kao partizan, dirigent zbora Centralne kazališne družine ZAVNOH –a. "Točno. Ali Zlatić je bil gospodin! Kod kojeg smo kao studenti morali znati misu na latinskom napamet i točno reći gdje se što za oltarom događa tijekom mise. Jer je rekao: 'Ne možete dirigirati misu ako to ne znate'", kaže Kranjčević.
Cijeli život bio je praktični vjernik, katolik, ali nikad zbog toga "nije imao problema" na poslu, iako je u Jugoslaviji bio na rukovodećim dužnostima i član raznih profesionalnih komisija. "U manjim sredinama, poput Križevaca, moguće je bilo pritisaka i nelagodnosti, ali u Zagrebu, gdje sam u to vrijeme predavao i u osnovnoj školi i gimnaziji, to je bilo posve galantno. Nama koji smo slavili Božić partijski rukovodioci su uvijek čestitali. A na Božić bih uvijek iskoristio privilegij intervencije u vlastiti raspored, i to mjesecima unaprijed", tumači profesor kojeg su djeca sigurno obožavala jer se kao predavač glazbenog odgoja izuzetno trudio povezati pop kulturni kapital generacije kojoj predaje s klasičnom muzičkom tradicijom.
Tako da su njegovi osnovnoškolci zboraši pjevali Haydna po metodi "tonik-solfa", uz obavezne probe dva puta tjedno, a gimnazijalci su pisali testove iz poznavanja Beethovenovih stavaka iz svih simfonija i kužili glazbene oblike kroz analogije s gudačkom obradom hita "Yesterday" Beatlesa i Raya Charlesa, "kojeg sam navinuo da čuju kako on u pozadini kompozicije koristi koral sličan Bachovu". Bio je, naravno, "pedagoški standard koji je tadašnji sistem omogućavao", ističe naš sugovonik, bez ikakve želje da izvede analogiju suvremene pedagogije, pogotovo porazne u umjetničkim predmetima. A nije se Kranjčević svojevoljno odrekao pijanističke karijere nego je nakon diplome, baš uoči velikog solističkoga koncerta, nesretno slomio šaku lijeve ruke.
"I onda ništa. Sjećam se da sam s gipsom dirigirao u splitskoj Operi, a kasnije sam, dok me artroza u jednoj šaci nije omela, godinama korepetirao sve pjevače s kojima sam radio, Vladu Ruždjaka, Marijanu Radev, Ružu Pospiš, Branku Beretovac, Nadu Ruždjak... Dobro je poznavao maestra Lovru Matačića, koji mu je, kaže, rekao "dvije korisne stvari ". Prvu: "Čuvaj se u životu niskih muškaraca i ružnih žena". I drugu: "Nemoguće se boriti protiv primitivizma", koja je očito vezana uz Matačićevu biografiju budući da ga je jugoslavenski sistem kažnjavao marginalizacijom kao jednog od važnih umjetnika koji su radili i u vrijeme režima NDH.
"Zli jezici su dugo tvrdili da je Matačić nosio ustašku unioformu, što nije istina. Ali je manje poznata istina da je bio jedini koji je 1980. otkazao koncert u Torinu s RAI Torinom. Tito je tad pao u komu. Matačić je rekao da nije raspoložen za koncert", kaže Kranjčević. Često se kuloarski isticala usporedba između profesionalnih sudbina Borisa Papandopula i Matačića u bivšem režimu. Kranjčević se sjeća da je "gotovo općepoznato bilo da su i Papandopulo i Matačić bili kod Pavelića na večeri, ali je Papandopulo tada dobio orden a Matačić nije". "Papandopulo je, hvala bogu, dobio svaku moguću nagradu u Jugoslaviji, a Matačić niti jednu.
Pa u sličnom smjeru pitamo kakav je odnos maestro imao s a Stipom Šuvarom. "Fer. On bi meni: 'Kak ste, gospon Kranjčević?', a ja njemu: 'Odlično, gospon ministar'. Jer su oni bili alergični ako im se spomene ministar, bili su, naime, sekretari. Ali me kod Šuvara jako zaštitio Ivo Pogorelić, koji je od 1984 do 1987. jedino sa mnom htio nastupati u Beogradu i Zagrebu", prepričava nam maestro i dodaje da je tome bilo tako možda zato što je "Pogorelić čuo za mene kao predsjednika saveza pedagoga Jugoslavije kad sam se zalagao da on, kao 11-godišnji dječak, dobije stipendiju za Moskvu".
Može li se onda i Pogorelića zaodjenuti u onaj pozitivni stereotip, više življenu metaforu umjetnosti, po kojoj su vrhunski umjetnici jednostavni, plemeniti ljudi? "Apsolutno", zaključuje kratko naš sugovornik, a zatim nam spominje još adegdotalnih situacija koje potvrđuju to vječno pravilo. Spominje nam, na kraju razgovora, trenutačni plan da krajem veljače dirigira "svoj posljednji javni koncert" sa starom, svojom generacijom goranovaca.
