Većina posjetitelja, pa i znanstvenika, s oduševljenjem će promatrati građevinu iz neolitika Stonehenge. No, ono što se nalazi ispod nje prepuno je iznenađenja i jednako zanimljivo, piše The Washington Post.
Tlo ispod ovog poznatog spomenika skriva tajnu staru 5000 godina, o grobnici u Wiltshireu u južnoj Engleskoj. Istraživanje te grobnice pokazalo je kako su ljudi tamo pokopani stigli iz dalekih predjela što je u ono doba, prije otkrića kotača, zaista bio veliki pothvat.
To je još jedan u nizu dokaza koji građevinu koja je pod zaštitom UNESCO-a povezuje s Walesom udaljenog od građevina oko 225 kilometara. Dosadašnja su istraživanja i pokazala da je kamen od kojeg je građen Stonehenge vjerojatno dopremljen upravo iz Walesa.
Istim putem čini se došli su i ljudi koji su, možda, sudjelovali u gradnji spomenika. Christophe Snoeck, istraživač na belgijskom Sveučilištu Vrije koji se specijalizirao za arheologiju i kemiju, istraživao je ostatke čak 25 osoba pokopanih blizu Stonehengea.
"Čak četrdeset posto osoba čije smo kosti analizirali nisu živjeli na ovom području. Između deset i 25 osoba nisu bili "lokalci", a u ono su doba ljudi najčešće živjeli unutar par kilometara od svojih nastamba", kaže Snoeck.
Još je 20-ih godina prošlog stoljeća otkriveno 58 tijela u 56 "rupa" u zemlji, no arheolozi su tada, ne znajući što bi s tijelima, sve kosti pomiješali zajedno. Taj kaos koji je nastao Snoeck je usporedio s pougljenjenim ostacima roštilja. Identifikacija i slaganje kostiju i razdvajanje počelo je još 2008. godine, a Snoeckova kolegica Christie Willis uspjela je "sastaviti" čak 25 kostura.
Snoeck je u međuvremenu razvio tehniku kojom bi se moglo, unutar kremiranih kostiju, identificirati element stronciji, metal koji se taloži u stijenama. Biljke ga apsorbiraju putem tla, a kod ljudi koji se biljkama hrane taloži se u kostima. Arheolozi mogu detektirati različite verzije stroncija, koje se pohranjuju u zubnoj caklini i otkrivaju im na kojem području su ljudi živjeli.
"Stroncij je obično povezan s geologijom i daje nam geografske informacije", rekla je Jane A. Evans, arheologinja iz British Geological Survey. Ona nije sudjelovala u studiji, no je već ranije locirala različite izotope stroncija diljem Velike Britanije.
Kremirani ostaci bili su zapravo kraj istraživanja s obzirom kako su bili toliko oštećeni da se iz njih nisu mogle izvući nikakve informacije. Zubi imaju tu lošu 'naviku' da eksplodiraju kada se tijelo zapali, naglašava Snoeck i dodaje kako nije htio prihvatiti činjenicu da su kremirani ostaci zapravo zagonetka koja se ne može riješiti.
"Ako nismo u mogućnosti izvući informacije iz njih ostat će nam puno praznih stranica u knjigama naše povijesti", naglašava.
Upravo zato razvio je posebnu tehniku identifikacije stroncija.
"Ljudi su mi rekli kako to nikada neće uspjeti", rekao je. No kremirane kosti, kako se pokazalo, postaju kompaktne poput zubiju, a kao i oni, čuvaju stroncij.
Rad na kremiranim kostima "otvara nove mogućnosti i nova područja proučavanja odrasle migracije koja prije nisu bila moguća", naglašava Evans. Stroncij u kostima mogao bi dati odgovor na pitanje kako je život th ljudi izgledao posljednjih 10 do 15 godina.
Izvrsna prigoda za testiranje ove tehnike rodila se nakon što su mu arheolozi poslali te ostatke u sklopu nekog drugog projekta.
Wessexova kreda ispod Stonehengea, koja se proteže na lokacijama više od deset kilometara u svakom smjeru, ima vrlo specifičan profil stroncija. Stroncij pronađen kod deset ljudi nije odgovarao upravo toj vrsti. No ove 'neolitičke kosti' odgovarale su stroncijevim izotopima pronađenima u Walesu. Analiza ipak ne može dokazati kako su Velšani izgradili spomenik. No arheološki datumi ostataka blizu su perioda rane konstrukcije Stonehengea.
"Nagoviješta se tako mogućnost da nisu samo kosti te koje su donesene u Wiltshire već da je tu mogla postojati kontinuirana poveznica", smatra Evans.
Snoeck sumnja kako su ti ljudi kremirani u blizini Wiltshirea. Arheolozi koji su prvi radili iskopavanja Aubreyovih rupa identificirali su nešto poput organskih kontejnera s najčešće kožnim vrećicama u tlu. Izglednije je kako su putnici nosili svoje pokojnike na ovo mjesto, pokopavajući ih kilometrima od kuće.
Arheolozi planiraju proučavati ostatke i u ostalim zemljama.
"Oni su na neki način zaboravljeni i stavljeni sa strane. Mislim kako je to tužno, jer su ljudi, posebno u prethistorijskoj Europi, kremirani diljem svijeta, a ne samo ovdje", naglašava.
Njegov sljedeći projekt nazvan CRUMBEL, pratiti će povijest kremiranja u Belgiji, od onih davnih praksi do napuštanja istih za vrijeme Katoličke crkve, koja je 1963. godine ipak malo ublažila svoja pravila o kremiranju.
