Kalendarska 2016. godina trajat će jednu godinu i jednu sekundu. A tu sekundu oni zapadno od Greenwicha dobit će na poklon prije odbrojavanja posljednjih sekunda 2016., dok će oni istočno, dakle i mi, tu sekundu dobiti iza ponoći, tek u 2017. Mnoštvo na prvu kontradiktornih tvrdnji ipak se savršeno uklapa u jednostavnu operaciju čovječanstva kojom ćemo se vremenski prilagoditi sve sporijoj rotaciji planeta oko svoje osi.
Ali, jedno po jedno. Prvo, odakle uopće ta jedna sekunda kašnjenja? Planet Zemlja vrti se sve sporije još od svoga postanka, prosječno po stopi od jednog petstotog dijela sekunde svake godine. Drugim riječima, svakih 500 godina Zemljin dan duži je prosječno za jednu sekundu. Pa je tako naš planet u doba dinosaura imao dan od 23 sata, prije 620 milijuna godina od 21 sata, a kratko nakon postanka samo dva i pol sata.
Razlog zašto Zemlja usporava leži trenju. I to ne bilo kakvom, nego onom koji je posljedica plimnih sila u prvom redu, mada i tako žestok klimatski fenomen poput El Nina može utjecati na brzinu Zemljine rotacije, kao i promjena osi i još tako neki krajnje neveseli prirodni događaji. Čak i potresi, pa je tako potres iz 2004. koji je preko Indijskog oceana poslao razorni tsunami, ubrzao je rotaciju za tri milisekunde.
Plimne sile na usporavanje Zemlje utječu, pak, kao posljedica gravitacijskog privlačenja između naše matične zvijezde, Sunca, i našeg planeta, odnosno Mjeseca i našeg planeta. Kao što se more svako toliko podiže, tako se uslijed gravitacijskih djelovanja periodičkih podiže i Zemljina kora. Doduše puno manje primjetno, i to zbog odupiranja materijala iz kojega je sazdana kora.
I upravo to odupiranje kore, unekoliko i oceana, ona je sila koja poput trenja usporava rotaciju Zemlje. Ali to nije i jedini element, jer Zemljin dan, osim što se tijekom povijesti planeta generalno produljuje, on stalno nešto varira. Malo je dulji, malo je kraći, kako se već zalomi da nam se planet ponašao na svom svemirskom putu u nekom vremenskom intervalu.
Što se tiče sekunde koju sad dobivamo"na dar", samo vremenska zona uzduž nultog meridijana bit će područje na kojem će satovi odbrojavati 23:59:59 i iza toga 23:59:60. Kod nas će biti riječ o 00:59:59 i potom 00:59:60, da bismo tek potom došli do trenutka kad će biti jedan iza ponoći 1. siječnja 2017.
Unatoč tome što će naš red da dobijemo sekundu na dar doći tek u 2017., to će se još uvijek brojati kao nadoknađivanje kalendarske 2016., jer ipak je Greenwich onaj po kojem se svijet ravna u svim takvim prilikama, pa tako i u toj. Hoćemo li morati namještati naše satove? U nekim prilikama da, u nekima ne. Svi mobiteli i svi oni radio satovi koji se inače sami namještaju, to će uraditi i ovom prilikom. Svi ostali, međutim...
Netko bi mogao pitati i tko je, zapravo, taj koji suvereno odlučuje kad će se vrijeme korigirati kako ne bismo bili u neskladu s položajem sunca na nebu. Riječ je o Međunarodnom centru za Zemljinu rotaciju i servis referentnih sustava, koji je odluku o ovom usklađivanju donio 6. srpnja ove godine. Tu agenciju uspostavila je Svjetska astronomska unija još 1987., a korigiranje vremena postoji još od 1972., te će ovo što ćemo imati sad, biti već 27. po redu vremenska korekcija.
A zašto baš sad? E, pa dogovoreno pravilo kaže da do korekcije mora doći najkasnije onda kad zaprijeti da Zemlja dođe u nesklad sa solarnim vremenom više od 0,9 sekundi.
Ovakvo naštimavanje vremena nekima je zabavno, a neki ga baš i ne vole. Zabavno je većini čovječanstva koje ga je svjesno. Astronomi ga obožavaju, kao i sve što se tiče preciznog promatranja svemira. Svi oni koji skrbe za softverske sustave, u pravilu su na iglama, jer kompjuteri taj trenutak broje kao dvaput za redom istu sekundu, npr. 00:59:59 i onda još jednom 00:59:59.
I naravno da se makinja onda zna i zbuniti, pa i srušiti. Zanimljivo je i to što su se aktualnoj korekciji vremena, svaki iz svojih razloga, jako protivili Velika Britanija i Rusija. Ali, nije im ostalo ništa nego da se prilagode, kako ne bi riskirali da budu u raskoraku s cijelim čovječanstvom za tu jednu sekundu.
