Znanstvenici u Kaliforniji objavili su studiju o zatočenicima građanskog rata i došli do nevjerojatnog zaključka. Muška su djeca maltretiranih zatočenika imala 10 posto više šansi umrijeti nakon neke srednje životne dobi, kaže studija.
Pronalazak, kažu autori, podržava "epigenetsko objašnjenje". Ideja je da trauma može ostaviti kemijski "znak" da nečijim genima, što se onda prenosi dalje generacijama. "Znak" ne ošteti gen, nema mutacije, ali promijeni način na koji se gen pretvara u funkcionalne proteine. Promjena nije genetska, nego je epigenetička.
Epigenetika je znanstvena disciplina u biologiji, odnosno genetici, koja proučava nasljedne promjene u ekspresiji gena koje nisu uzrokovane promjenom u DNK nizu. Koristi se također za proučavanje stabilnih, dugoročnih promjena u transkripcijskom potencijalu stanice koje nisu nužno nasljedne.
Postala je popularna, piše The New York Times, prije desetak godina, kada su znanstvenici shvatili da su djeca koja su bila u utrobi tijekom nizozemske velike gladi krajem II. Svjetskog rata, nosila poseban kemijski "znak" na jednom od svojih gena. Istraživači su kasnije povezali to sa zdravstvenim boljkama u kasnijem životu, uključujući veću tjelesnu masu.
Uzbuđenje se od onda samo pojačalo, i generiralo još studija - na potomcima preživjelih Holokausta, žrtava siromaštva - svi su se oni bavili nasljeđivanjem traume. Ako ove priče drže vodu, to znači da nasljeđujemo malenu frakciju iskustava naših predaka, posebno njihovu patnju, koja utječe na naše zdravlje ali i zdravlje naše djece.
No, u pozadini, rad je pokrenuo gorku raspravu između znanstvenika koja bi mogla stopirati istraživanja dok su još u povojima. Kritičari tvrde kako biologija koja se implicira takvim studijama naprosto nije moguća. Epigenetičari tvrde da imaju dokaze, iako biologija možda još nije najjasnija.
"To su nevjerojatne tvrdnje, i one samo napreduju na temelju manjkavih dokaza", kaže Kevin Mitchell, profesor genetike i neurologije na Trinity koledžu u Dublinu.
"To je bolest u modernoj znanosti, što je manje uvjerljiva i više senzacionalistička tvrdnja, to je niža ljestvica prema kojoj te podatke provjeravamo, a trebalo bi biti upravo suprotno", kaže Mitchell.
Treći kažu da su kritike preuranjene: znanost je još mlada i tapka naprijed. Studije na miševima, posebice, navodno su dokaz takve transmisije traume i model za studiju mehanizma.
"Efekt koji smo pronašli je malen ali nevjerojatno konzistentan, i jako važan. TO je način na koji znanost funkcionira, prvo je nesavršeno, a onda je sve jače i jače", kaže Moshe Szyf, profesor farmakologije pri McGillu.
Debata se vrti oko genetike i biologije. Direktni efekti su jedna stvar: kada trudna žena jako puno pije, to može uzrokovati sindrom fetalnog alkoholizma. To se događa jer je stres na majčino tijelo podijeljen na fetus i majku, i utječe na razvoj in utero.
No nitko ne može objasniti kako, recimo, moždane stanice "uzrokovane" zlostavljanjem mogu biti iskomunicirane spermiju i jajašcu prije začeća. I to je tek prvi izazov. Nakon začeća, kada se sperma susretne s jajašcem, kreće proces čišćenja ili "reprogramiranja", kada se uklanja većina kemijskih markera na genima. Na kraju, kako oplođeno jajašce raste i razvija se, simfonija genetskog rekombiniranja se događa kako se stanice specijaliziraju u stanice mozga, kože, itd... Kako zapis traume preživi sve to.
Jedna se teorija bazira na istraživanju na životinjama. U seriji recentnih istraživanja, znanstvenici sa Maryland School of Medicine, koje vodi Tracy Bale, uzgajali su muške miševe u teškim uvjetima, tako što su im svako toliko naginjali kaveze ili ostavljali upaljena svijetla. Ova vrsta "traumatičnog odrastanja" mijenja ponašanje njihovih gena na način na koji mijenja kako se nose sa većom količinom hormona stresa.
A to se pak povezuje s time kako njihovi potomci podnose stres. Mladi su miševi "otupjeli" u usporedbi s kontrolnim životinjama tvrdi dr. Bale.
"To su jasni i konzistentni dokazi. Jako smo napredovali u proteklih pet godina", kaže dr. Bale.
Možda najbolje objašnjenje kako se trauma može "zalijepiti" za očevu spermu jest od Olivera Randa pri sveučilištu Massachusetts. Njegova istraživanja, također na miševima, ukazuju na komoricu blizu testisa gdje se spermiji skladište prije ejakulacije. Tamo "uče" plivati i tamo im se geni mogu markirati, kaže Rando.
Molekule koje utječu na promjene su "mali RNA", fragmenti genetskog materijala o kojem znanstvenici i dalje uče.
U tim se tubama proizvodi mali RNA i šalje ih spermi kako se razvija, sugerirajući kako postoji mjesto koje "osjeća" očeve okolišne uvjete i može promijeniti pakete RNA dostavljene kroz spermu bebi.
Drugi su znanstvenici također pokušali "popuniti" praznine. Jednom kad RNA paketi stignu do tubula, kaže hipoteza, pokrenu kaskadu promjena pri začeću koje uspiju "preživjeti" nadolazeće promjene i prespajanje žica tijekom ranog razvoja.
Kritičari nisu uvjereni.
"Sve je to krasno i lijepo, i da, ima promjena u stanicama testisa. Ali kao i obično priča je prenapuhana kao i kauzalnost u svemu tome", kaže John M. Greally, profesor genetike, medicine i pedijatrije.
I ova se debata za sada svodi samo na miševe. Istraživanja na ljudima su još manje uvjerljiva, slaže se većina stručnjaka. Druge su se studije fokusiraju na kiseline koje se nadodaju nakon začeća, a ne prije.
Ideja je ta da mi u sebi nosimo biološki biljeg naših predaka i njihove boli/traume te da se to očituje na našem zdravlju i psihi.
