Svjetska zdravstvena organizacija početkom ove godine upozorila je da će se "svijet suočiti s još jedno ubojitom pandemijom gripe, kao što je bio slučaj s onom španjolskom, a jedino što ne znamo je kada".
"Pandemije gripe su slične zemljotresima, uraganima ili tsunamijima - nikad se ne zna koliko će biti jake", kaže Michael Osterholm, direktor Centra za istraživanje i politiku infektivnih bolesti na Sveučilištu Minnesota.
"Ideja da se više neće ponoviti 1918. i scenarij poput španjolske gripe je glupa", kaže on iako se slaže da je to nemoguće predvidjeti, ali se bar može nagađati. Kao što potvrđuje povijest, smrti vjerojatno ne bi bile ravnomjerno raspoređene po populacijama. Španjolska gripa varirala je od zemlje do zemlje i do 30 puta u broju umrlih na broj stanovnika. U Indiji, na primjer, virus je odnio 8 posto stanovništva, dok je manje od 1 posto umrlo u Danskoj.
- Postoji realna prijetnja brzo kretajuće, visoko smrtonosne pandemije respiratornog patogena koja bi mogla ubiti između 50 i 80 milijuna ljudi te uništiti pet posto svjetske privrede. Osim ebole, Zike i nipah virusa, opasnost su i pet različitih oblika gripe, bolest zapadnog Nila, žuta groznica, Denge groznica, antibiotska rezistentnost - upozorava znanstveno izvješće Global Preparedness Monitoring Boarda.
Kamo pobjeći?
Istraživači sa Sveučilišta u Otagou, Wellington, pokušali su ustanoviti gdje se na svijetu nalazi najbolja nada čovječanstva za opstanak ako bi pogodila katastrofalna pandemija.
Suzivši izbor na otoke kao logičan odabir izoliranih mjesta do kojih će najteže doprijeti patogeni, znanstveni je tim rangirao 20 mjesta na kojima ljudski rod ima najveće šanse preživljavanja, a zatim i obnavljanja društva.
- Moramo biti spremni na tu situaciju, a neke otočke nacije imaju karakteristike potrebne za očuvanje tehnološke kulture kroz neki katastrofalan događaj - rekao je vodeći autor dr. Matt Boyd u izjavi.
Nacije s visokim GDP-om, koje su samodostatne u proizvodnji hrane i/ili energije te su donekle udaljene od ostatka svijeta su najbolje opcije.
There's A New Official Major Threat To World Health, And It's Completely Ridiculoushttps://t.co/ydhsgeW6EL pic.twitter.com/msUMV2F5Vy
— IFLScience (@IFLScience) 16. siječnja 2019.
Od svih otoka koje su pregledali, najbolje šanse za ponovno pokretanje civilizacije prema njima ima Australija, dok su drugi i treći izbor Novi Zeland te Island.
Istraživanje je pokazalo da bi se mijenjanjem nekih faktora te države mogle učiniti još pogodnijima, npr. kod Islanda bi to bilo premašivanje ograničene proizvodnje hrane, možda povećanjem proizvodnje; preusmjeravanje usjeva za stočnu hranu, baziranje ljudske prehrane na korjenasto povrće ili smanjivanje otpada hrane, mogle bi povećati šanse Islanda za status najboljeg utočišta.
Osim te tri države, znanstvenici navode Maltu, Japan, Cape Verde, Bahame te Trinidad i Tobago, mada oni nose manje šanse preživljavanja čovječanstva.
Katastrofalna pandemija vjerojatno će iscrpiti poljoprivredu i industriju širom svijeta, uglavnom zbog propadanja specijalne radne snage i kvarova u logističkom lancu. Međutim, ako se stanovništvo poljoprivredno i industrijski može odvojiti od onih koji su bili pod utjecajem katastrofe, tada bi se optimizirali izgledi za oporavak nakon katastrofe ", objašnjavaju autori u studiji.
"Obnova društva će zahtijevati mobilnost nakon katastrofe, velika sredstva i veliko stanovništvo koje se može širiti svijetom. Nekim je otočnim državama koje su pregledane nedostajalo neovisnih resursa, uključujući opskrbu energijom, a nedostajalo im je i socijalnog kapitala i političke stabilnosti za potencijalno učinkovitu suradnju nakon katastrofe. "
Dakle, za sada, ako bi se dogodila pandemija, naša najbolja nada za čovječanstvo mogla bi biti upravo Australija.
Kako su u prošlosti izbjegli pandemiju
Prvi oboljeli od slavne španjolske gripe pojavili su se u Nakneku, na zapadnoj morskoj obali Aljaske, tek 4. lipnja 1919. jer je gradić bio izoliran polarnom zimom sve od rujna do svibnja. Priča je fascinantna zato što, dok su neke zajednice na Aljaski u tom naletu španjolske gripe potpuno zbrisane, neke su bile potpuno pošteđene. Tog dana u Naknek je pristigao čamac s troje izmučene djece i dva umrla odrasla. Djecu su odmah strpali u malu lokalnu bolnicu što ju je vodila tamošnja tvornica za pakiranje lososa, a prema njihovom selu poslali su nekoliko ljudi da vide mogu li im kako pomoći. Selo Savonoski bilo je nekih 10 kuća u kojima su živjele obitelji Inuita.
Ono što su tamo zatekli, šokiralo ih je: skoro svi odrasli ležali su uokolo mrtvi. Oni koji su još bili živi, bili su teško bolesni i pričali su da su im se rođaci znali s nogu rušiti mrtvi na tlo. Izaslanstvo je sahranilo mrtve u masovnu grobnicu, a preživjele prevezlo u bolnicu. U nekoliko narednih dana uz obale Zaljeva Bristol poumiralo je oko 200 ljudi, ostavljajući iza sebe desetke siročadi. Iz udaljenijih mjesta stizale su priče o psima lutalicama koji su se hranili tijelima umrlih.
U nekim selima umrlo je i do 90 posto stanovnika, što je bio apsolutno najviši postotak smrtnosti uslijed španjolske gripe u cijelom svijetu. Unatoč tome, samo nekoliko kilometara od bolesti najpogođenijih područja, u selu Egegak, od španjolske gripe nije obolio doslovno nitko. Upravitelj tvornice u Nakneku čudio se onome što su pronašli.
"Čudno je povezati to da je Egegak jedino mjesto u Zaljevu Bristol koje nije pogodila pošast... Urođenici ovdje zdravi su kao što su bili uvijek", napisao je u izvještaju.
Neki liječnički izvještaji navodili su da su tamošnji Inuiti imali samo blage simptome. Činilo se da su imali sreće. Sada za BBC povjesničarka Katherine Ringsmuth, koja proučava ovu priču, kaže da je gripa prije 100 godina, u odnosu na broj stanovnika, na Aljasci pobila više ljudi nego bilo gdje u svijetu.
"Neka mjesta poput Egegaka sasvim su to izbjegla, a da nitko nema pojma zašto."
No, u posljednje vrijeme počeli su se pomaljati dijelovi slagalice o sličnim situacijama, doduše rijetkim, diljem svijeta; o udaljenim otocima, ruralnim mjestima, azilima za oboljele okruženima zidovima, nekim školama. Otkriti zašto se to događalo, moglo bi se pokazati vrlo korisnim u slučaju neke buduće smrtonosne epidemije gripe. To sad diljem SAD-a istražuje US Department of Defense’s Treat Reduction Agency.
U razmatranje su uzeli sedam mjesta; naselje Fletcher na sjeveru Bermonta, Gunnison u Coloradu u Stjenjaku, Sveučilište Princeton u New Jerseyju, Koledž Bryn Mawr u Pennsylvaniji i Trudeauov sanatorij za tuberkulozu u Saranac Lakeu u New Yorku. Epidemiološki povjesničar Howard Markel objasnio je da su se ta mjesta zaključala iznutra.
"Nitko nije ulazio, nitko nije izlazio. Škole su bile zatvorene, nije bilo javnih okupljanja. Iznašli smo izraz 'zaštitna sekvestracija', kako bismo definirali skupinu zdravih ljudi koja se izolira od rizike zaraze od onih izvana."
Ljudi u Gunnisonu podigli su barikade i postavili straže na glavnim cestama. Putnici željeznicom morali su provesti dva dana u karanteni po dolasku. Sanatorij i škola za slijepe ionako su bili relativno zatvorene zajednice, okružene zidom, pa je tu bilo još i lakše. 1918. godine u toj pandemiji sretna okolnost je bila i ako je zajednica bila teška za doputovati do nje. Američka mornarička baza Yerba Buena u Zaljevu San Francisco dostupna je bila samo brodom.
Tijekom epidemije nitko nije smio pristati na otok od 6000 ljudi ako prije toga nije proveo tri dana u karanteni uz triput dnevno sprejanje grla i još uz ne prilaženje zdravima na bliže od šest metara. Kad su mjere ukinute, gripa se pojavila i tamo, ali relativno blaga, uz samo troje umrlih. Danas provesti takvu potpunu izolaciju modernog grada ili sveučilišta, kaže Markel, bilo bi i vrlo skupo i vrlo teško, čak i remetilački po život.
No, Američka Samoa održala je petogodišnju karantenu za sve posjetitelje sve do 1920. godine. A kad je napokon otvorila granice, gripa se jest pojavila, ali od 8000 ljudi nije umro baš nitko, virus je očito tako oslabio. Nasuprot tome, glavni otok Samoe na sjeveroistoku izgubio je u pandemiji petinu stanovništva. Nešto slično dogodilo se i na Tasmaniji. Gripa je tamo stigla tek u kolovozu 1919. i ispalo je da je bio slabiji nego u Australiji, te da je tamo smrtnost bila na jednoj od najnižih razina.
Slabu vrstu virusa iskusila je i Nova Kaledonija, gdje je virus stigao tek u lipnju 1921. Znanstvenici niti danas nisu pronašli točan mehanizam zbog kojega virus polako slabi kako hara populacijom, ali primjećuje da očito u sebi gomila mutacije koje prirodno sve više smanjuju njegovu zaraznost. Za neke zajednice, nipošto sve, pretpostavlja se da su možda imale sreće da steknu djelomičnu otpornost, trpeći u godinama prije smrtonosne pandemije iz 1918., redovite sezonske valove gripe.
U Danskoj je tako pomrlo samo 0,2 posto stanovništva, u Australiji samo 0,3 posto. Kina je također prošla relativno dobro, s niskim brojem umrlih čak i u velikim gradovima gdje bi se očekivalo da zbog društvene interakcije na malom prostoru zaraza putuje krajnje brzo i na sve strane. Moguće je, dakle, da je bila riječ o djelomičnoj otpornosti stanovništva uslijed epidemija obične gripe godinu, dvije, tri uoči te užasne 1918.
"To zovemo 'hipotezom recikliranja antigena'. U nekim krajevima starije stanovništvo posebno nije stradalo jer je imalo nekakvu zaštitu koju su stekli još iz djetinjstva", komentirao je Gerardo Chowell, epidemiolog s Georgia State University koji također istražuje pandemiju iz 1918.
To onda navodi na zaključak da bi redovito cijepljenje za obične sezonske epidemije gripe danas u slučaju takve jedne pandemije, pa i drugih epidemija, čovjeka naprosto moglo unaprijed pripremiti, čak i za sojeve gripe za koje čovjek nije cijepljen. Sveukupno, ipak, samo nekoliko mjesta na svijetu bilo je sasvim pošteđeno. Dva mala lanca udaljenih vulkanskih otočića kod Fidžija, otok Marajo u delti Amazone i nekoliko mjesta u primorju Beringovog prolaza na Aljaski.
Bilo je to doba neusporedivo slabije prometne povezanosti i puno rjeđe naseljenosti područja poput Amazone. Osim povijesnih zapisa, znanstvenici su potvrdili da ova mjesta nisu bila zahvaćena time što su analizirali krv ljudi koji su tamo živjeli 1950., a imali su 32 godine ili više. Oni u krvi nisu imali antitijela. Neki od takvih su bili stanovnici izoliranih mjesta Barrow i Wainwright na Aljaski, koji su postavili oružane straže.
Oni su uspjeli dobiti vijesti o pošasti glasnicima na psećim zapregama prije nego što je zaraza došla poštanskim putem ili su je donijeli trgovci krznom. Na samom sjeveru Beringovog prolaza urođenici Inupiaq živjeli su zajednici Shishmaref na otoku. Naoružanu stražu postavili su 12 kilometara južnije od mjesta i nisu puštali nikoga. Imali su dovoljno hrane, ogrjeva, bili su samodovoljni i to je bilo to. No, neka mjesta ostala su pošteđena kontra svake logike.
U Fletcheru je živjelo 737 ljudi. Tijekom pandemije išli su na ples na sajmu u susjednom gradiću. Ugostili su i vjenčanje nekog vojnika iz baze u Massachusettsu gdje je oboljelo 28 posto ljudi i pomrlo ih 757. Odatle je u Fletcher došlo 120 gostiju i svejedno nitko u tom gradu poslije nije obolio. S druge strane, bilo je i mnoštvo onih zajednica koje su te godine uvele najstrožu karantenu, a svejedno nisu uspjele spriječiti proboj zaraze.
