Aralsk-7 je bio dio programa biološkog oružja na industrijskoj razini, koji je zapošljavao više od 50.000 ljudi u 52 proizvodnih postrojenja diljem sovjetske države. Antraks je proizveden u ogromnim posudama, kao da proizvode pivo, a ne otrov.
Godine 1988., devet godina nakon curenja antraksa u Kompleksu 19 dovelo je do smrti najmanje 105 ljudi, a Sovjeti su konačno odlučili riješiti se zaliha otrova. Ogromne posude antraksa pomiješane su s izbjeljivačem i prebačene u lučki grad Aralsk, na obalama Aralskog mora (sada 25 km od obale), gdje su bile stavljene na brodove i istovarene u Vozrozhdeniyu. Otprilike 100 do 200 tona antraksa ubrzo je bačeno u jamu i zaboravljeno.
Većinu vremena, antraks bakterije žive kao spore, neaktivni oblik s ekstremnim vještinama preživljavanja. Bez problema će izdržati standardne metode uništavanja bakterija od dezinficijensa do zagrijavanja na 180 °C.
Kad su spremljene u zemlju, spore mogu preživjeti stotinama godina. Jednom prilikom su pronađene tijekom arheoloških iskapanja u Škotskoj, zajedno s ostacima vapna kojim su pokušali uništiti zaražene lešine.
Nedavno je dvanaestogodišnji dječak umro nakon što ga je svladao antraks koji je vrebao na dalekom sjeveru Rusije. Epidemija je hospitalizirala 72 osobe iz nomadskog plemena Nenets, uključujući 41 dijete, i tisuće jelena je uginulo. Smatra se da je sve započelo kada je toplotni udar odmrznuo trup jelena stariji od 75 godina.
Kao što je bilo za očekivati, napori Sovjetskog Saveza u Vozrozhdeniji nisu bili dovoljni. Godinama nakon sloma SSSR-a, uslijed napada na Tokio i otkrića o opsežnom programu biološkog oružja u Iraku, strahovi su se povećavali oko izgleda da teroristi dobiju bilo kakav otrovni patogen. Tako je američka vlada poslala ekipe stručnjaka da provedu neke testove.
Jame vidljive iz svemira
Točna lokacija antraksa nikada nije otkrivena, ali kasnije se ispostavilo da to nije bio problem. Jame su bile tako ogromne, bile su jasno vidljive na fotografijama snimljenima iz svemira. Odgovarajuće spore pronađene su u nekoliko uzoraka tla, a Amerikanci su obećali 6 milijuna dolara za projekt čišćenja mjesta.
Projekt je uključivao duboki rov, plastičnu izolaciju i nekoliko tona snažnog izbjeljivača. Samo je trebalo prebaciti tone i tone kontaminiranog tla u rov, na temperaturi od 50 stupnjeva, i tamo ga ostaviti nekoliko dana. Naravno, cijelo vrijeme su morali imati debela zaštitna odijela. Ukupno je angažirano 100 radnika, a projekt je trajao četiri mjeseca.
Upalilo je. Nakon šest dana s izbjeljivačem i visokom temperaturom, spore su nestale.
Ali to baš i nije kraj priče. Pola stoljeća testiranja na otvorenom ostavilo je cijeli otok zagađenim i to ne samo na mjestu ispitivanja. "O, tu će i dalje biti antraksa, nema sumnje", priča Les Baillie, međunarodni stručnjak za antraksa sa Sveučilišta Cardiff. Proveo je deset godina na nekadašnjem britanskom odjelu za istraživanje biološkog oružja, Porton Down.
Tu treba spomenuti grobnice zaraženih životinja, s do sto trupala u svakoj od njih, ili neoznačeni grob žene koja je umrla tijekom rukovanja antraksom prije nekoliko desetljeća. "Čak i kad pokopate neku životinju, morate je pokopati na nekoliko metara dubine. Ako dođe od poplave, spore mogu izići natrag na površinu", upozorava on.
