Prije točno 150 godina tada 43-godišnji Alfred Russel Wallace imenovan je predsjednikom antropološkog odjela Britanskog udruženja za unapređenje znanosti. Bila je to još i mala gesta zahvale tadašnjih britanskih prirodoslovaca čovjeku koji je osam godina prije otkrio evoluciju kroz prirodnu selekciju. Jest, bio je tu i Charles Darwin sa svojim djelom "O porijeklu vrsta" iz 1959. u kojem su bili obuhvaćeni i Wallaceovi radovi iz godina istraživanja, zbog čega se i jest dogodilo to da je u to doba javnost, i to ne samo znanstvena, slavila i Wallacea i Darwina kao one koji su otkrili evoluciju. Wallace je čak bio taj koji je imao dovoljno hrabrosti javno izići sa svojim otkrićima, pa je sa svojim otkrićima, čije se objave jako plašio da ga ne bi razapeli, tek tada okuražio javno istupiti i Darwin.
Samo što je kolektivna svijest jednog zaboravila, a drugog ne. Šteta jer se rođeni Velšanin pokazao kao iznimna osoba na mnoštvo načina. Imao je samo 26 godina kad je kao ostrašćeni ljubitelj istraživanja prirode otišao na svoje prvo istraživanje. Bila je riječ o Amazoni, gdje je računao da će naći mnoštvo životinjskih i biljnih primjeraka, do tada sasvim nepoznatih Europljanima. Teško je i zamisliti da bi u viktorijansko doba netko četiri godine tumarao po Amazonskoj prašumi, a kad je već sve to preživio, ostalo je još samo vratiti se u Veliku Britaniju američkim brodom Helen. Međutim, bio je kolovoz 1852., kad je nasred Atlantika planuo brodski teret.
Nastala je pomutnja, spašavali su se u prvo redu ljudski životi, a nakon što su putnici i posada požar ugasili, ispalo je da su životinje koje je Wallace prevozio, oslobođene kako ne bi izgorjele, poskakale u more bježeći pred vatrom. Kao i to da su izgorjeli svi Wallaceovi primjerci koje je nosio sa sobom i skoro pa sve bilješke iz četiri godine istraživanja. Nije bankrotirao jer je bio osiguran, ali krhkijem mentalnom sklopu i manje bi bilo dovoljno za slom živaca. Samo dvije godine poslije, Wallace je, kao pravi, čvrsti Velšanin, organizirao još jednu ekspediciju. Ovaj put u Malajski arhipelag, o kojem najveći dio Europljana tada nije imao živog pojma čak niti da postoji, te je tamo proveo punih osam godina, od 1854. do 1862. Avantura je bila već i samo putovanje iz Londona do Singapura koja se protegla na pola godine korištenja apsolutno svih tadašnjih načina transporta.
Wallace je bio čak oduševljen kako je brzo doputovao. A vukao je sa sobom, onako viktorijanski, sve od namještaja do papra i soli. Osim tih egzistencijalnih "nužnosti", putovao je još i sa znanstvenom opremom za prikupljanje uzoraka; s mrežama, kavezima, kutijama... Sa svojim pomoćnikom Charlesom radio je svakog dana tijekom tih osam godina. Istražio je mnoštvo otoka na kojima do tada nije bio nijedan Europljanin i uživao kao nikad ranije u životu. Razlog za to je bilo, među ostalim, i to što je Europa upravo doznala, zahvaljujući geologu Charlesu Lyellu, da svijet nije star nekoliko tisuća, nego najmanje milijune i milijune godina. I dok je tih nekoliko godina tumarao po džunglama Bornea, Sumatre, Jave, stotina i tisuća otočića između azijskog i australskog glavnog kopna, prežvakavao je Lyellovu ideju.
Slobodouman i bistar, od prvog trenutka mu je bilo jasno o čemu je ovaj govorio kad je objašnjavao polako mijenjanje planina, dolina, cijelih masiva, pa tako i izgleda kompletne Zemljine kore. A onda je kompletnu logiku primijenio na živa bića. Orangutan, primjerice, nema konačan izgled, nego takav koji se stalno mijenja, iz generacije u generaciju. Bio je na točno pola svoje avanture kroz džungle jugoistočne Azije, kad je dospio na otok Ternate i tamo napisao svoj glasoviti "Ternateski esej", u kojem je objašnjavao da se vrsta polako pretvara u drugu vrstu samo pod pritiskom nastojanja da preživi. Njegov prijatelj Bates bio je jedan od znanstvenika koji je bio oduševljen: "Ideja je poput istine same, tako jednostavna i očita da će onaj tko je pročita i razumije, biti pogođen samom njenom jednostavnošću, a opet, istodobno je i tako savršeno originalna."
Bates, naime, kao ni nitko drugi, nije znao da je 20 godina ranije Darwin na Galapagosu prežvakavao praktično iste ideje, samo što ga je bilo strah objaviti ih da ga konzervativni krugovi ne razapanu zbog zadiranja u, kako su oni takve stvari doživljavali, Božju neprikosnovenost Njegove Kreacije. Ali, kada je vidio da je Wallace preživio, iako se njegove teze savršeno poklapaju s Darwinovim, onda se i on okuražio. Svijet je tako dobio dvojicu tvoraca teorije evolucije živih bića. Slavili su obojicu. S tim što je Wallace prikupio 125.000 primjeraka raznih vrsta, od čega 5000 sasvim novih. Evolucija mu je pala na pamet dok je promatrao razlike i sličnosti životinjskih vrsta na susjednim otocima razdvojenima morem. Borneanski i sumatranski orangutani, primjerice.
Primijetio je i to da je mnoštvo otoka nekoć bilo dijelom ili Azije ili Australije, ali da su ostali odvojeni nakon što je more poraslo i izoliralo te životinje u vlastitim evolucijskim džepovima. Njegove bilješke, spoznaje i teze o načinima i razlozima razvijanja određenih boja živih bića, nevjerojatno su dobro održala čak i preispitivanje studije objavljene prošlog mjeseca. Konačno, Wallace je još tada, sredinom 19. stoljeća, najozbiljnije upozorio na to što čovjek uništava prašume. Ako je tko znao o čemu govori, on je znao kada je napisao "otok Java ima vjerojatno najčudesniju i najzanimljiviju tropsku prašumu na svijetu".
U njegovo doba i javanski tiga i javanski nosorog živjeli su sretno i sasvim neuznemiravani, no on je primijetio da se "moderna civilizacija širi preko tog tla", predvidjevši užas koji je uslijedio od 20. stoljeća. Danas javanskog tigra više nema, javanski nosorog najugroženija je vrsta nosoroga na svijetu, na otok Javu natiskalo se 145 milijuna ljudi, a Indonezija je postala zemlja sinonim za krčenje šuma, a prošle godine čak i za najgoru ekološku katastrofu u ljudskoj povijesti, kad se, kao posljedica paljenja šuma, zapalio čak i treset. Indonezija je na nekoliko mjeseci postala najveći zagađivač ugljičnim dioksidom na svijetu, gori od SAD-a ili Kine, no to je u modernom svijetu ostalo prešućeno.
