Teška oko 8,5 tona na visini od oko 190 kilometara iznad površine Zemlje kineska svemirska postaja Tiangong-1 koja je bila u stanju primiti posadu od tri kozmonauta, oko uskršnjih dana srušit će se na Zemlju. Znanstvenici koji prate što se događa s Tiangong-1, lansiranim u rujnu 2011. i u kvaru od 21. ožujka 2016., kažu da će se pri padu raspasti u mnoštvo manjih dijelova od kojih će mnogi izgorjeti pri ulasku u atmosferu.
Neki, međutim, neće izgorjeti sasvim i do Zemljine površine će dospjeti krhotine mase do 100 kilograma. Gdje će se sve rušiti krhotine u ovom je trenutku nemoguće predvidjeti. Čak i procjene o području na koje će rušiti pokrivaju ogroman dio Zemljine površine, pojas koji se sjeverno od ekvatora proteže sve do Dalmacije na jednoj strani i na istu toliku udaljenost s južne strane ekvatora. A pruga takve širine širi se cijelom širinom planeta.
Sudbina Tiangong-1 zapravo je sretan scenarij. panost da vas ubije neka od tih krhotina iznosi 1:1,000.000,000.000, jedan prema tisuću milijardi. Puno je gore stanje sa svim onim svemirskim krhotinama u raznim orbitama oko Zemlje koje se nisu srušile u atmosferu i tamo ili izgorjele ili se probile sve do samog planeta. „Svemirskog smeća“, kako i sama NASA naziva ostatke letjelica, satelita, alata koji su pobjegli astronautima i kojekakvih čudesa koja kruže oko Zemlje, danas je oko 500.000 komada veličine pikule i većih.
Ako netko misli da ne bi trebalo praviti problem oko nečega promjera centimetar, neka samo zamisli što takva „pikula“ može napraviti kad se u nešto zabije brzinom metka. A ovdje nije riječ o brzinama metka. Prosječan moderan metak recimo da putuje brzinom od kakvih 2800 kilometara na sat. Prosječna brzina prosječnog komada „svemirskog smeća“ u orbiti oko Zemlje iznosi čak 28.000 kilometara na sat, deset puta više.
Pa ako čovjek zamisli što bi mu na automobilu napravio metak kalibra npr 9 milimetara ili veći, a neki su zbilja veliki, može samo zamisliti što kakvom telekominikacijskom satelitu, ili još i gore Međunarodnoj svemirskoj postaji s ljudima u njoj, može napraviti projektil koji putuje 10 puta brže od metka. I NASA i ESA i svaka moderna svemirska agencija na svijetu već godinama se ne može načuditi kako to da se do sada dogodilo tako relativno malo udara tog svemirskog otpada u razne letjelice oko Zemlje.
Procjenjuje se da je svemirskog otpada oko Zemlje većeg od lopte za bejzbol čak 20.000 komada. Kakva je tek to opasnost pokazuje još jedna usporedba. U eri Space Shuttlea, na letjelicama je promijenjeno nebrojeno mnoštvo prozora zbog oštećenja za koja se ispostavilo da su bile puke – krhotine boje. Tu se dolazi do pravog problema. Velika većina koječega krupnijeg najvećim dijelom izgorjet će pri padu na Zemlju. Ono što i padne, toliko je nevjerojatno da nekoga ubije, da je doista zanemarivo.
Velike krhotine čak i u svemiru nisu tako nemoguća stvar za nositi se s tim problemom tako dugo dok ih se prati, a prati ih se. No, ako je nešto tako sitno da mu je promjer centimetar ili čak samo jedan milimetar, to se ne može pratiti. ESA procjenuje da oko Zemlje danas kruži oko 170 milijuna komada smeća promjera jedan milimetar i većeg. Oni koji su lansirali najviše, po logici stvari su odgovorni za najviše tih krhotina.
Pritom su Zemljani radili i takve gluposti da su razmišljali o razaranju satelita koji su im crknuli u orbiti. Kina je, primjerice, 2007. projektilom raznijela jedan svoj stari meteorološki satelit i jedino što je postigla bilo je procijenjenih 3000 novih krhotina. Koga će što pogoditi tko zna kad poslije, u pravilu je nemoguće predvidjeti. Porijeklo nekih sudara ipak se zna. 1996. francuski satelit stradao je kad ga je udarila krhotina rakete koja je Francuzima eksplodirala cijelo desetljeće prije toga.
U veljači 2009. stari i pokvareni ruski satelit opalio je u komercijalni satelit tvrtke iz SAD-a. Pa se iz tog sudara izrodilo još oko 2000 krhotina. Danas se svemirske agencije trse pratiti krhotine veće od pet centimetara u niskoj orbiti oko Zemlje i veće od jednog metra u geosinkronoj orbiti. Do sada se u trag ušlo 15.000 objekata u nižim orbitama, a ukupno nešto više od 21.000.
Slučajno, baš nekih tjedan dana nakon što se Tiangong-1 napokon sruši na Zemlju, privatna tvrtka Surrey Satellite Technology ltd lansirat će svoj robot RemoveDEBRIS koji bi trebao loviti krhotine i tako čistiti svemirskog unutarnje dvorište Zemlje. Tko je vlasnik tvrtke? SpaceX, koji je opet u 54 postotnom vlasništvu Elona Muska. A tko je najviše odgovoran za zagađenje i smeće oko Zemlje. Uvjerljivo najgori su SAD i Rusija, s tim što Rusija ipak vodi za duljinu vrata.
Rusija oko planeta ima 6512 „svojih“ velikih objekata, a SAD 6262. Rusi pritom od tog broja imaju 1518 aktivnih satelita, 3959 krhotina i 1035 odbačenih trupova raketa. SAD pak ima 1578 satelita koji rade, čak 3990 krhotina, ali i „samo“ 694 odbačenih trupova raketa. Slijedi Kina koja, zahvaljujući onom šašavom razaranju satelita, odgovara za 3481 krhotinu i 120 tijela raketa. Satelita ima 288. Dalje redom Francuska ima 547 što željenih što neželjenih objekata, Japan 278, Indija 203, ESA samo 136, ITSO 89, Globalstar 85, SES 60...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ali to što kruži oko orbite 28000 km/h ne znaći da će u auto udarit tom brzinom, pa opada mu ulaskom u atm. brzina, otpor zraka trenje, smanji volumen, zapali se objekt....
dosta da jedan padne na naseljeno područje ,koliko smeća u orbiti