Tamo se Mariju Magdalenu naziva "majkom anđela" i "Isusovim suputnikom", što se na starogrčkom moglo tumačiti kao duhovna, ali i kao seksualna bliskost. Pojedini komadići papirusa nedostaju, ali ono što jest opstalo kaže ovako: "Volio ju je više nego ostale učenike i često ju je ljubio u..." To je materijalni dokaz, a je li ju Isus ljubio u obraz, ruku ili usta, pri čemu je ovo posljednje najzastupljenija teorija, ostalo je otvoreno.
Tzv. Evanđelje po Mariji u puno se stvari preklapa s mnogim dijelovima kanonskih i apokrifnih evanđelja. Usto je i vrlo logično. Nakon Isusovog posljednjeg opraštanja, Marija je izašla i tješila druge učenike, stoji na papirusu, i zatim im je prenijela što je to Učitelj rekao samo njoj.
Bila je riječ o uskrsnuću ljudske duše u nebo, o daljnjem putu njih učenika, odnosno apostola i o sedam "sila gnjeva" što ih čovjek mora prevladati kako bi oslobodio svoju dušu: tama, želja, neznanje, žudnja za smrću, dominacija tijela, budalasta mudrost i razdražljiva mudrost. Tim njenim riječima Isusovi učenici ostali su zbunjeni ili još i gore od toga. Isprva su odbili povjerovati onoj koja je prva vidjela uskrslog Krista zato što je žena ta koja im to objavljuje.
Povijesna je činjenica da je u prvim stoljećima po nastanku kršćanstva postojala danas mnogima teško zamisliva i prihvatljiva raznolikost tumačenja Isusa Krista, i kao povijesne i kao vjerske ličnosti. Također je činjenica i to da su pri kompletiranju tekstova koji su ušli u Novi zavjet, logično, ulazili oni tekstovi iz cijelog mnoštva njih iza kojih su stajali najsnažniji lobiji koji su ih zastupali. To je primijenjeno i na izbor evanđelja. Evanđelje po Mariji, vidi se po ishodu, nije imalo dovoljno snažan lobi.
U Evanđelju po Mariji učenici joj na kraju ipak pristaju vjerovati. Spominje se i učenik Levi, vjerojatno onaj isti kao i u Evanđelju po Marku koji je bio carinik prije nego što je pošao za Isusom, kako u jednom trenutku kori Petra: "Ako je Spasitelj odabrao nju, tko si ti onda da je odbacuješ? Sigurno ju je Spasitelj savršeno poznavao i zato ju je i više volio nego što je volio nas."
Nakon njegovih riječi učenici se s njime slože, pomiruju se i opet postaju jedno, ovaj put kao sljedbenici Isusovog nauka, ali i Sv. Marije Magdalene kao one koja ih vodi.
Ovakav rasplet nakon Isusove smrti značio bi to da je Marija iz Magdale bila prvi papa, a posljedično i to da su svi priznati pape kroz povijest, sve do Ivana Pavla II, Benedikta XVI i Franje njeni nasljednici na čelu Crkve. Barem one katoličke. A tu još nije kraj.
Osim tragova o izrazitom značaju Marije iz Magdale u Isusovom životu i u vodstvu prvih kršćana, do zaključka da je Marija Magdalena, a ne Petar, bila prva koja je vodila kršćane nakon Isusove smrti, mnogi istraživači, autori i teolozi dolaze i čisto povijesno-teološkim tumačenjem evanđelja iz Novog zavjeta i tradicije judaizma kojem su prvi kršćani Isusovi suvremenici izvorno pripadali.
U Evanđelju po Ivanu stoji da je Marija, kao prva, vidjela dva anđela kako sjede u praznom grobu u kojem su ostavili Isusa, dok Petar ugleda samo jednog. Novi dokazi ukazuju na to da je autor tog evanđelja koristio sliku Mojsijevog Šatora sastanka kako bi objasnio sliku uskrsnuća na takav način da je čitatelji tog određenog doba i iz te određene kulture mogu razumjeti.
U Evanđelju po Mateju također se koristi motiv Šatora sastanka, kada se navodi da se zastor u Hramu poderao popola u trenutku kada je Isus umro na križu. Evo o čemu je riječ u toj teoriji.
Šator sastanka Židovima je bio pokretni hram. Sastojao se od dvije prostorije, od kojih je ona u kojoj se nalazio Kovčeg saveza predstavljala samo nebo. Ulaz su čuvala dva kerubina, to je bio prostor rezerviran za samog Boga, a visoki svećenik unutra je smio ulaziti samo jednom godišnje. Hearns je utvrdio da mjere šatora navedene u Starom zavjetu, odgovaraju određenim astronomskim odnosima, što je bio slučaj oduvijek i u skoro svim religijama, na ovaj ili onaj način.
Uostalom, zašto da u sebi ne nosi mjere i odnose preslikane s neba, ako već predstavlja vezu s tim istim nebom? Što se tiče događaja iz Evanđelja po Ivanu, gdje Marija Magdalena nailazi na dva kerubina i ugleda Isusa osobno, dok Petar ugleda samo njegove povoje, Marija Magdalena se postavlja u položaj glavnog svećenika koji su se suočava s onim istim elementima kao i glavni svećenik pri ulazu u prostoriju u Šatoru sastanka u kojem se nalazi Zavjetni kovčeg.
Danas možemo samo zamisliti kako bi izgledala Crkva, kršćanstvo, kako bi izgledao uopće cijeli svijet da je žena, Marija, Isusova učenica, bila priznata kao prvi papa tijekom 2000 godina.
Čak i u ovakvoj Crkvi, unatoč užasnom tumačenju položaja žene kroz Srednji vijek i poslije, Marija Magdalena teolozima je bila vrlo intrigantan lik. Ivan Zlatousti, danas svetac Katoličke, Pravoslavne i Koptske crkve koji je živio u 5. stoljeću, tvrdio je u svoje doba da je Marija Magdalena bila "časna žena", prijateljica Isusove majke i da je "cijeli život bila djevica". Muškarcima je ovaj posljednji element kroz stoljeća očito često bio jako važan.
Konačno, u srpnju 2016. papa Franjo proglasio je 22. srpnja, njen liturgijski spomendan, u rangu datuma apostola kojih se Crkva spominje. Onih apostola za koje papirus s tekstom iz oko 150. godine, koji se sad nalazi u muzeju u Berlinu, tvrdi da ih je ona zapravo vodila, jer je tako zapovjedio osobno Isus Krist.
