"Nije bilo potrebe da javno objavljujemo priopćenja tijekom epidemije", kazao je glasnogovornik bolnice. Nema potrebe da se pacijenti zastrašuju ili oni koji će to tek postati. Stručnjakinja iz same bolnice, Silke Schelenz, kaže da je to bilo užasno frustrirajuće, da očito nisu htjeli izgubiti reputaciju. No, do kraja lipnja 2015. znanstveni rad otkrio je da je u toj bolnici već 50 slučajeva zaraze. Bolnica je zatvorila cijeli odjel intenzivne skrbi i poslala 11 pacijenata na kat iznad.
Tek danima poslije bolnica je priznala za Daily Telegraph da ima problem. Na kraju je bilo 72 zaraženih. U Valenciji u Španjolskoj u bolnici sa 992 kreveta bilo je čak 85 slučajeva, a još 372 pacijenta imala su mikrob u krvi, ali se nisu razboljeli. Znanstveni članak o tome je zabilježio da je 41 posto pacijenata umro u roku od 30 dana. Bolnica je tada priopćila da "nije sigurno je li svaki pacijent umro od tog mikroba ili od bolesti zbog koje se izvorno došao liječiti".
To je već postalo sindromom i javnost, i stručna i laička, ozbiljno se buni. "Takvo što ne bismo tolerirali pri trovanju hranom u nekom restoranu", zaključio je dr. Kevin Kavanaugh, liječnik iz Kentuckyja i predsjednik organizacije Health Watch USA. Zanimljiv je bio slučaj nadležnih britanskih vlasti 2016., nakon problema u Royal Brompton, kada su pomislili da bi bilo dobro da upozore kolege u SAD-u, pa i da pitaju da im tamošnje bolnice jave za slučajeve kod njih.
Računali su na tu i tamo koju obavijest tijekom svakih mjeseca dana. Kad ono, u nekoliko tjedana inbox maila im je eksplodirao. Pokazalo se da je u SAD-u registrirano 587 oboljelih, od toga 309 u New Yorku, 104 u New Jerseyju i 144 u Illinoisu. Prvi poznati slučaj u SAD-u bila je 61-godišnja žena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Krenulo je s temperaturom, bolovima i slabosti, bila je pozitivna na Candidu auris i tjedan dana poslije bila je mrtva.
Ispalo je da to vjerojatno nije bio prvi pacijent u SAD-u, da je soj drugačiji od onog iz Južne Azije koji je, primjerice, 2017. ubio ženu koja je išla na operaciju u Indiju, tamo zakačila mikrob i umrla nakon povratka u SAD. Vlasti ne otkrivaju u kojoj je bolnici umrla. U Chicagu utvrđeno je da je u nekim medicinskim ustanovama na gljivicu pozitivno i 50 posto svih koji tamo žive. Radnici u tim ustanovama su zabrinuti, i za svoju sigurnost i za sigurnost drugih pacijenata da im ne prenesu.
Ostalo je tajna odakle se stvar razvila. Prvi put Candida auris ovakvog oblika otkrivena je u uhu jedne žene u Japanu 2009. Tri godine poslije pokazala se u krvi 18 pacijenata iz četiri bolnice u Indiji. Poslije toga pokazuje se da se nova žarišta Candide auris pojavljuju u različitim dijelovima svijeta jednom mjesečno. Ispalo je da ne postoji samo jedan soj Candide auris, da izvor ne može biti samo jedan. Ispalo je da je riječ o četiri različita soja i to takvih da su nastali prije tisuća i tisuća godina.
Ne samo to, nego da su se sva četiri soja aktivirala na četiri različita mjesta u isto vrijeme. Nizozemski istraživač dr. Jacques Meis smatra da to odgovara slici pretjeranog korištenja fungicida na usjevima. Njegovu je pažnju privukla smrt 63-pacijenta koji je 2005. umro od gljivice Aspergillus.
Ispalo je da je gljivica otporna na fungicid posljednjeg reda itraconazole, zanimljivo, praktično istog sastava kao što je pesticid azole kojim se zaprašuju usjevi po cijelom svijetu, na kojega otpada čak trećina svih prodanih fungicida. Plas Pathogens objavio je 2013. dokaze da nije slučajna otpornost Aspergillusa, te da se taj otporni mikrob pojavio u 12 posto apsolutno svih uzoraka tla u Nizozemskoj.
Problem je bio u tome što su svi ti uzorci tla bili jako zasićeni fungicidom, očito sada već savršeno beskorisnim. Pojedini stručnjaci smatraju da je vrlo vjerojatno da je taj fungicid potamanio ostale gljivice, što je Aspergillusu otvorilo prostor za rapidno širenje. Misterij ipak ostaje neriješen do kraja i bolnicama diljem svijeta širi se atmosfera i tajenja i panike.
