Znanost
5424 prikaza

Misterij milijuna mumificiranih ibisa - otkud su došli?

Arheološko istraživanje korištenja svetog ibisa u vjerskom životu drevnog Egipta
CC BY 4.0
Kao što kršćani kupe svijeću, odnesu je u crkvu i zapale, tako su prije 2500 godina koristili ove ptice, ali odakle im... e za time se traga

Ako nisu bili dovoljno talentirani za pisanje ili su se htjeli riješiti gospodara ili šefa gadne ćudi, znali su što im je činiti. Kod nekog lokalnog svećenika ili nekog uzgajivača kupili bi si svetog afričkog ibisa, pticu visoku do 75 centimetara, i dali bi je mumificirati kao žrtvu bogu Thothu. To je ona figura koju se posvuda po zidnim slikarijama iz antičkog Egipta može vidjeti s glavom ptice, tijelom čovjeka, često s papirusom u ruci, odnosno riječ je o bogu Mjeseca i mudrosti.

Neke se svete ibise smatralo doista božanskima, utjelovljenjima samog Thotha i takve su sretno živjele u hramovima do svoje prirodne smrti. I njih su, naravno, potom mumificirali. Diljem nalazišta iz doba drevnog Egipta, a posebno u Sakari, velikom groblju pronađenom oko 30 kilometara južno od Kaira, dugom 7 i širokom 1,5 kilometara, do danas su pronađena brižno mumificirana tijela ovih ptica.

Pikula Najstarija na svijetu Kultura Igra koju smo svi igrali stara je čak 4600 godina

S tim što su one ptice koje su proglašene svetima, pronađene u dugačkim hodnicima katakombi, poslagane uz zidove od poda do stropa. Procjenjuje se da u Sakari postoji oko 1,75 milijuna ptica koje su živjele prije više od dvije tisuće godina. Na lokalitetu Tuna el-Gebel još ih je i više, oko četiri milijuna. Jedna od višedesetljetnih tajni u svijetu arheologije je kako su i odakle su stari Egipćani uspijevali pronaći milijune tih ptica za svoje svete obrede?

Jedno od najlogičnijih objašnjenja, koje se usto oslanja na dijelove tekstova iz tog doba, bilo je da su ih uzgajali. A je li tome doista tako, odlučila je istražiti skupina od 12 znanstvenika o čemu su sada u žurnalu PLOS ONE objavili rezultate studije. Oni su uspjeli izdvojiti mitohondrijski DNK iz 14 ptica koje su mumificirane i s puno pažnje sahranjene u katakombama oko 600. godine prije Nove ere.

1/7

Ovakva vjerska praksa bila je uobičajena od doba 26. dinastije (664. do 525. pne) sve do razdoblja ranog Rima (250. godine), a prema broju mumija, znanstvenici su utvrdili da je vrhunac prinošenja svetih ibisa kao žrtve Tothu i njegovanja ptica "u kojima se Toth osobno utjelovio" trajao u razdoblju od 450. do 250. godine prije Nove ere. Studija navodi da je svećenik Hor iz Sebenitosa u drugom stoljeću pisao o uzgoju čak 60.000 ibisa u tamošnjem uzgajalištu, te da su ih hranili djetelinom i kruhom.

Drugdje se navodilo da su ih hranili žitaricama. Međutim, je li tome doista bilo tako, jesu li doista postojala posebna polja žitarica za njihovo hranjenje, znanstvenici su to sada krenuli utvrdili DNK analizom. Usporedili su DNK mumificiranih ptica s DNK svetih ibisa koje su zatekli ove godine u zoološkom vrtu u Kairu i s još devet drugih mjesta diljem Afrike. Ispalo je da je genetska raznovrsnost između mumificiranih ptica bila više ili manje identična genetskoj raznovrsnosti između ptica koje su pronašli sada diljem Afrike.

Plesačice iz Tebe, 1400. p.n.e. Erotska arheologija Znanost Otkrio čarolije za privoliti nekoga na seks iz antičkog Egipta

To znači, zaključuje se, da otpada mogućnost da su svete ibise u drevnom Egiptu za potrebe opskrbe hodočasnika uzgajali tijekom duljeg razdoblja u velikim uzgajalištima. U tom slučaju bi mumificirane ptice bile genetski puno manje raznovrsne. S druge strane, da su ih uzgajali u manjim, posebno posvećenim uzgajalištima tijekom duljeg vremena, to bi utjecalo na velike genetske razlike između ptica iz pojedinih uzgajališta, pa bi i nalazi između mumificiranih ostataka bili punom raznolikiji nego što je utvrđeno.

Odakle su, onda, stari Egipćani nabavljali svoje ptice koje su koristili na način koji se može usporediti s kršćanskim paljenjima svijeća ili budističkim paljenjem štapića? Znanstvenici nisu uspjeli odgovoriti. U studiji oni navode tek mogućnosti koje su ostale otvorene. Da su svete ibise u Egiptu ipak uzgajali, posvjedočio je 1825. godine francuski prirodoslovac Georges Cuvier. On je u Egipat stigao baš posljednjih godina dok je svetih ibisa tamo još bilo, nestali su oko 1850. godine.

Cuvier je napisao da je kod jedne mumije ibisa uočio da je ptica imala slomljeno krilo, koje je potom zaraslo. To je bio direktan dokaz da je o ptici netko brinuo, toliko da joj je krilo zaraslo. Mogućnost koja je ostala otvorena jest ta da su stari Egipćani ptice uzgajali u prirodnim staništima ili na malim farmama, i to samo tijekom kraćih razdoblja. No, za to zasad nema dokaza. To nipošto ne znači da je istraživanje ovime pretrpjelo neuspjeh.

Njime se doznalo jako puno o načinima na koje su Egipćani vidjeli te ptice, a bile su im izrazito važne jer se vjerovalo da sveti ibis pokojniku može pokazati put kroz zagrobni život. Također, Egipćani su često mumificirali životinje; od skarabeja, preko mačaka do babuna i nerijetko su svoje pokojnike sahranjivali s njima.

Drevni Egipat Znanost 4500 godina: Rasvijetlili drevnu misteriju Sfinge

Temeljni zahvati na mumijama kako bi ih što bolje pripremili da traju po mogućnosti "vječno", bili su uklanjanje iznutrica, kako se tijekom raspadanja tkiva agresivne bakterije ne bi proširile po tijelu i kako ono ne bi istrunulo, te isušivanjem, izvlačenjem tekućine, što je pomoglo očuvanju DNK.

U tim podnebljima klima, inače, nije bila nešto milosrdna prema mumijama. Visoke temperature, visoka vlaga i visoka lužnatost sve to je pridonosilo ubrzanom raspadanju. Pronalazak ovolikog broja životinjskih mumija zato je dragocjen materijalni kapital za daljnja istraživanja.

Između ostalog i zbog toga što je kontaminaciju genetskog materijala puno lakše utvrditi kod ostataka ptica nego kod ostataka ljudi, pa se na taj način DNK analizom ptica može kontrolirati valjanost DNK analize mumificiranih ljudi.

Sveti ibisi danas žive po Africi skoro posvuda južnije od Sahare, tek s iznimkama po dijelu zapadnoafričke atlantske obale, dijelu centralne Afrike i pustinjskim područjima u južnoj Africi. Ima ih i u delti rijeke Tigris u Iraku, te ih se ne smatra na bilo koji način ugroženima. U Egiptu ih danas u divljini više nema, ali je Aristotel 350. godine prije Nove ere zabilježio da ih je bilo posvuda u toj zemlji uzduž Nila. Jedinke koje se mogu pronaći po Europi, smatraju se invazivnom vrstom, ali bez posebnog učinka na okoliš.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.