Misterij groba Džingis kana: Nitko ga ne može naći

To je jako velika zemlja s jako velikim legendama. Bez cesta, bez stalnih građevina; samo prostrano nebo, čupava suha trava i vjetrovi koji metu. Ekipa BBC-a zaustavila se popiti slanog mliječnog čaja u nomadskim okruglim šatorima i snimiti nekoliko kadrova konja i koza. Povremeno bi se zaustavili tek toliko da se zaustave – provincija Ömnögovi, Mongolija, beskonačna je i s automobilom. Kako bi to tek bilo s konjem... Ovo je zemlja Džingis kana, ratnika koji je pokorio svijet na leđima konja.

Njegova priča ispunjena je otmicama, krvoprolićima, ljubavlju i osvetom. Džingis kan nekoć davno vladao je svime između Tihog oceana i Kaspijskog jezera. I prije nego što će umrijeti, zatražio je da ga se pokopa na tajnom mjestu. Ožalošćena vojska prenosila je njegovo tijelo u njegov rodni kraj, ubijajući svakoga na koga bi naišla kako bi sakrila put kojim se kretala. Kad su vladara napokon sahranili, njegovi su vojnici projahali na 1000 konja preko tog mjesta kako bi uništili svaki trag.

François Philipp/ Flickr/ CC BY 2.0

U 800 godina od njegove smrti, nitko nije uspio pronaći grob Džingis kana. Strane ekspedicije pokušale su ga tražiti kroz povijesne tekstove, preko prostranstava, čak i promatrajući Mongoliju iz svemira. Projekt "Dolina kana" National Geographica koristila je satelitske snimke u masovnom lovu na grobno mjesto. A ono što je u svemu tome najzanimljivije jest to da – Mongoli ne žele da ga se nađe. Nije stvar u tome da Džingis kan ne bi bio značajan za tu zemlju, upravo suprotno.

Njegovo je lice na novčanicama i na votki. Ovako popularan vjerojatno nije bio još od svoje smrti 1227. Za stranca bi moglo biti komplicirano razumjeti taj tabu u potrazi za njegovim grobom. Opiranje pronalasku često su strani mediji romantizirali pričama o prokletstvu, o vjerovanju da će svijet prestati postojati ako se grob pronađe. Riječ je legendi o Tamarlaneu, tursko-mongolskom kralju iz 14. stoljeća čiji su grob sovjetski arheolozi otvorili 1941.

Odmah nakon uznemiravanja tog groba, nacistički vojnici napali su SSSR, počelo je jezivo krvoproliće Drugog svjetskog rata na istočnom frontu. Praznovjerni ljudi to bi mogli smatrati uzrokom i posljedicom. But Uelun, prevoditeljica, svakako nije praznovjerna. Mlada Mongolka s diplomom međunarodnih odnosa s Državnog sveučilišta Buryat u Ulan Udeu u Rusiji smatra da je riječ o poštovanju. Džingis kan jednostavno nije htio da ga se nađe.

"Oni su napravili toliko toga, sve u nastojanju da sakriju grob", istaknula je. Njegovo otvaranje bilo bi kršenje njegove posljednje želje. To je zajednički osjećaj. Mongolija je zemlja duge tradicije i dubokog ponosa. Mnoge obitelji drže izvješenima tapiserije s likom Velikog kana. Neki se identificiraju kao "Zlatni potomci", uspostavljajući svoje naslijeđe s kraljevskom obitelji. Kroz cijelu zemlju ratnik ostaje moćna ikona.

Osim kulturnog pritiska da se poštuje Džingis kanova posljednja želja za tajnosti, mnoštvo tehničkih problema priječi pronalazak groba. Mongolija je golema i nerazvijena, više od sedam puta je veća od Velike Britanije, a ima samo 2% duljine britanskih cesta. Stanovništvo je tako rijetko da je rjeđe naseljen od nje samo Grenland. U takvim okolnostima, svaki pogled predstavlja epska divljina. Čovječanstvo, čini se, tu je samo kao mjerilo.

Wesley Fryer/ Flickr/ CC BY 2.0

Dr. Diimaajav Erdenebaatar posvetio je svoju karijeru kako bi u službi arheologije prevazišao takve probleme. Šef Odjela za arheologiju Državnog sveučilišta u Ulan-Batoru, on je bio dijelom prve zajedničke ekspedicije koja traži grob. Japansko-mongolski projekt nazvan "Gurvan Gol", u prijevodu "Tri rijeke", fokusira se na Džingis kanovo rodno mjesto u provinciji Khentii kroz koju protječu rijeke Onon, Kherlen i Tuul.

Nastavak na sljedećoj stranici...