Oni su piloti koju ulijeću u oluju u malim zrakoplovima, njima je cilj ući među najgore zračne struje i najtamnije oblake, oni su piloti koji zasijavaju oblake.
Zasijavanje oblaka nije pretjerano nova metoda izazivanja oborina tijekom sušnih razdoblja. Naime, već četrdesetih godina prošlog stoljeća, američki znanstvenici radili su na razvoju sustava kojim bi izazivali kišu.
U šezdesetima i sedamdesetima General Electric upumpao je znatne količine novca u razvoj takve tehnologije, ali interes američke javnosti nije potrajao. Druge države, prvenstveno Južnoafrička republika nastavila je s razvojem tehnologije zasijavanja oblaka. Njihovi znanstvenici i najzaslužniji su za konkretan napredak u tehnologiji. Naime, oni su osmislili higroskopične soli, mješavinu natrija, magnezija i kalijevih klorida, kojima su izazivali kišu.
Higroskopične soli bi raspršili u oblake, najčešće sa zemlje, a te soli apsorbiraju veće količine vode i zatim padaju na tlo kao kiša. Ranije je korišten srebrni jodid, inače toksičan kemijski spoj. U određenim uvjetima srebrni jodid koristi se kao obrana od tuče ispaljivanjem iz raketa s tla. Takav sustav koristi se i u Hrvatskoj već desetljećima, a svojevremeno je čak i kulta serija Gruntovčani prikazala Dudeka kao raketara protugradne obrane.
Na većim visinama, koriste se laki zrakoplovi, a jedan od najpoznatijih pilota takvog zrakoplova je Hans Ahlness, šef Weather Modification Inc. Osim što savjetuje svjetske meteorološke organizacije, on je i jedan od rijetkih instruktora pilota za zasijavanje oblaka. "Ne možete ove stvari naučiti bilo gdje drugdje", ispričao je Ahlness za BBC.
Ljetne oluje moguće je zasijavati na dva osnovna načina. S nižih visina kada se higroskopske soli ubacuju u uzlazne struje zraka, a moguće je izbaciti soli i po vrhovima oblaka na visinama od oko šest kilometara.
Bez obzira na čuda moderne tehnologije poput metereoloških radara, zrakoplova i higroskopskih soli, nemoguće je primijeniti isti obrazac na dvije oluje. Prema riječima Roelofa Bruintjesa, šefa stručnog tima Svjetske metereološke organizacija, ne postoje čak ni dva ista oblaka na kojima je moguće primijeniti identičan pristup.
