Željeli biste zadržati sposobnost mentalne oštrine i koncentracije te se sjećati sve što ste nekoć znali i u kasnoj životnoj dobi? Tada trebate pripaziti na svoj struk, savjet je znanstevnika sa Sveučilišta Alabama. Oni su otkrili kako viši indeks tjelesne težine (BMI)ima negativan učinak na mozak odraslih, a postoje dokazi kako su za to odgovorni upalni procesi.
Zadržavanje zdrave tjelesne težine ima zaštitničku ulogu kod brojnih zdravstvenih problema, od smanjenja rizika nastanka raka, srčanih bolesti, dijabetesa, ali i bolesti mozga poput senilnosti, demencije i Alzheimera.
Prijašnje su studije povezale debljinu i pad kognitivnih sposobnosti, no sada je otkriveno kako je glavni uzrok toga kronično preopterećen imunitet tijela zbog čega postoje stalne upale. One, posljedično, imaju negativan utjecaj na kognitivne sposobnosti, a što je BMI pojedinca veći, veći je i rizik od lošijeg stanja mozga.
Nemamo realnu percepciju debljine
Skoro polovica roditelja čija su djeca pretila smatraju da su oni normalne tjelesne težine, a to je samo jedan od dokaza da pogrešno procjenjujemo težinu, pokazala je godišnja britanska vladina studija Zdravstvenog i informacijskog centra.
Najviše optimistične u pogledu ocjenjivanja svog fizičkog izgleda su žene u tridesetima, koje misle kako imaju oko dva kilograma manje nego što je njihova stvarna težina.
Muškarci su u tom smislu kritičniji i realnije procjenjuju svoj fizički izgled, no i dalje nisu realni. Tako čak više od polovice ozbiljno pretilih s 20 i više kilograma viška smatraju kako bi trebali skinuti "tek pokoju kilu".
Genetika je nepravedno optužena za debljinu
Iako geni u velikoj mjeri određuju kako se ponašamo i izgledamo, oni ne određuju kakve ćemo težine biti, utvrdila je studija britanskog Instituta Metaboličkih znanosti. Oni s genetskom predispozicijom za pretilost učinak svojih gena mogu "pobiti" redovitim vježbanjem u trajanju od 30 minuta pet puta na tjedan, kažu znanstvenici.
Ljudi koji naslijede varijacije gena FTO imaju do 30 posto veće šanse da budu debeli za razliku od onih ljudi koji nemaju tu varijaciju gena. No, kod onih koji su imali taj gen i redovito vježbali, nije postojao povećani rizik za pretilost.
- Ovo bi trebalo uvjeriti ljude da nisu osuđeni na pretilost, već da je to njihov odabir, nastao kao rezultat manjka kretanja, čak i ako su svi u njihovim obiteljima pretili. Česti krivac za to su navike loše prehrane i manjka kretanja naučene od roditelja - rekla je voditeljica studije, Ruth Loss.
