Znanost
15644 prikaza

"Lijek protiv raka traži se na pogrešan način!"

Miroslav Radman
Nel Pavletić/PIXSELL
Postoji oko 200 vrsta raka i 50 degenerativnih bolesti, a neki ipak dožive 100 godina, naš znanstvenik to odgoneta

Vijest da je molekularni biolog Miroslav Radman (dugogodišnji profesor na Medicinskom fakultetu pariškog Univerziteta Rene Descartes, redovni član francuske Akademije znanosti, Svjetske akademije umjetnosti i znanosti, Academia Europaea, Europske akademije za mikrobiologiju, EMBO-a, te američke Akademije za umjetnost i znanost, osnivač i znanstveni direktor Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedILS), centra u Splitu) izabran za stranog člana američke Nacionalne akademije znanosti ostala je mala bilješka u našem dnevnom tisku, gotovo prešućena, kao što to kad nas biva kad je riječ o uspješnim domaćim ljudima koji su se zamjerili moćnicima u struci ili politici.

Miroslav Radman USPJEH Znanost Radman postao član američke Nacionalne akademije znanosti

Godine 1992. Radman je primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti kao dopisni "strani" član, ne kao redovni, "jer nema stalnu adresu u Hrvatskoj", kako je glasilo objašnjenje. Radman je, međutim, jedini Hrvat kojeg je na adresu splitskog MedILSa, zahvaljujući njegovim postignućima, u svoje članstvo pozvala najuglednija američka znanstvena institucija. S Miroslavom Radmanom razgovarali smo u Krku, u kojemu je držao zaključno predavanje na Kongresu hrvatskih genetičara.

Čestitamo! Do vijesti o vašem članstvu u američkoj nacionalnoj akademiji dugo se o vama ništa nije čulo. Nadamo se da će ovo novo veliko priznanje potaknuti i veća ulaganja u istraživanja vašeg instituta MediLS u Splitu. Kako sad stoji MedILS?

Malo sam se opametio pa nisam davao intervjue jer volim biti spontan, a spontanost se često obije o glavu. Ovako, MedILS je neprofitni privatni institut, a to znači neovisan i slobodan, što je velika privilegija u doba ovakvih demokratskih sloboda. Jedino važno bilo bi pričati o našim istraživanjima, ali pitanje 'a odakle vam pare?' je uzbudljivije. Ponosan sam da sam uspio riješiti financiranje Instituta bez fondova iz Europske unije i Hrvatske. Jedina podrška iz domovine je donacija Branka Roglića (Orbico, d.d.) i naše nedavno sudjelovanje u Centru izvrsnosti STIM profesorice Vlaste Bonačić Koutecky, čiji je sveučilišni centar ICAST lociran u MedILSu i s kojim surađuje. Novac za MedILs dobivamo iz inozemstva, iz fundacija iz Francuske i Švicarske, a sad smo sa svojim projektima osnovali dvije tvrtke u Engleskoj, u Cambridgeu, odakle se upravo vraćam, koje - uz dermo-kozmetičku grupu Naos iz Francuske - financiraju naš Institut. Te firme za uzvrat imaju pravo primijeniti naša otkrića, ako bude nešto za primijeniti, a MedILS u tom slučaju dobiva još i 10 posto od profita. Tim novcem iz inozemstva zapošljavamo momentalno 32 osobe. Mi smo slobodni baviti se čime želimo, tako da smo sada stvarno neovisni, te me nije briga koja je vlada na vlasti - sve do one koja bi pokazala interes za MedILS ekvivalentan interesu iz inozemstva. Od početne velikodušne ponude koncesije institutske zgrade za MedILS od dviju vlada (Račanove i Sanaderove) postojala je samo iskrena aktivna nezainteresiranost svih vlada koje su slijedile. Institut je opstao usprkos pokušajima neprijateljskog preuzimanja izvana i iznutra (jasnoće radi: od strane članova Uprave koje sam ja izabrao kao su-osnivač). Profesorica Marija Alačević i ja smo se borili uz podršku predsjednika naše Uprave g. Roglića. Osobno sam 'pokazivao zube' samo kad je trebalo braniti granice integriteta i slobode Instituta, no izbjegavam ratove, jer u ratu, i kad pobijedite, izgubite puno perja.

Miroslav Radman | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Niste baš imali podršku domaćih institucija, ni znanstvenih ni političkih…

Mislim da me domaći establishment ne voli zato što me ne može kontrolirati (a ne znam čemu bi to služilo?), dok se je francuski establishment na to bio navikao, čak uz simpatiju i ponos izražen izborom u francusku akademiju znanosti 2002. godine. MedILS je privatni institut od javnog interesa. Kod nas je 2006. počela prva Ljetna tvornica znanosti za djecu na kojoj Hrvatska može biti ponosna, jer je 'tvornica' viđena i dobila i nagradu Google-a na osnovu originalnosti i rada (do iscrpljenja) njenih voditelja i brojnih mladih tutora. Doktorski studij biofizike splitskog sveučilišta udomljen je u MedILSu, praktikumi za Sveučilište odvijaju se na MedILSu kad god to zatreba; ne trebamo za to nikakve ugovore ni pečate. Naš Institut izgleda i funkcionira kao jedan veseli samostan, s onim lukovima bivše kasarne izgrađene 1948. za 'Titovu gardu', koju je vrlo lijepo dizajnirao arhitekt Tomislav Marasović. MedILS vam je kao profesionalno igralište za odraslu djecu, gdje ja izigravam nekog taticu, koji im kaže, izvolite, izmislite svoje znanstvene igre i igrajte se. Interesantno je da ta sloboda destabilizira mnoge mlade početnike: kao da se plaše, čekaju šutke na stručnu pomoć umjesto da je zahtijevaju. Osobno sam sretan svojim izborom da se preselim u Split, i da ne iskoristim u Parizu privilegije počasnog profesora izvanredne klase na Sveučilištu Rene Descartes. Ovdje imam slobodu kreiranja svojih projekata bez obzira na to što misli europski i svjetski biomedicinski establishment. Prividnu izolaciju u Splitu doživljavam vrlo pozitivno, kao neku oazu za alternativna istraživanja, daleko od jakih utjecajnih centara. Zbog toga, nije ni bilo drugog rješenja nego platiti cijenu slobode, što znači - morao sam dobiti svoje pare jer nikad nismo prošli prvu selekciju ni u Ministarstvu, ni za fondove Europske unije. Na to sam izrazito ponosan, jer to znači da ne radimo ono što i drugi, to jest ne kopiramo nikoga. Nije li pitanje etike da se - nakon pola stoljeća rada milijuna biomedicinskih istraživača, koji je koštao nekoliko tisuća milijardi dolara, postavi pitanje nije li strategija borbe protiv raka i degenerativnih bolesti možda neadekvatna? E, pa mi ne radimo u strategiji establishmenta nego na svojoj i zato je prirodno da nas taj isti establishment ne financira. Novac smo dobili od zadrtih ali inteligentnih kapitalista – risk kapitala (venture capital) koji se kladi na nas (ne bez rizika!). Zašto nas hrvatski establishment ne podržava (ne nužno financijski), nije mi jasno. Kao da smo neka neprijateljska novotvorina (tumor, ako niste znali), a mi samo tražimo da dobijemo status instituta od javne koristi. Bivši splitski gradonačelnik nikada nije posjetio institut ali nam je jednokratno ukinuo stipendije za djecu Splita, koje sad na njihovom putu prema doktoratu stipendira MedILS. Tako da MedILS ne prima nego daje, ali isključivo radi mladih koji su nevine žrtve loših radnih navika i poremećenih kriterija. Evo, nakon Američke akademije umjetnosti i znanosti prije četiri godine, izabralo me ove godine i u US Nacionalnu akademiju znanosti s hrvatskom (MedILS) adresom. Stotinjak akademika iz svijeta, te predsjednik HAZU i nekolicina prijatelja iz Hrvatske, čestitali su mi na članstvu, ali nitko iz nadležnog ministarstva. To je značajno samo kao dijagnoza.

Znači, ništa se nije promijenilo u hrvatskoj znanosti? Zagrebačko sveučilište sve je niže na svjetskim rang-listama, a u neke razrede u HAZU imaju pristup samo podobni.

Nisu to moji problemi; moj problem je MedILS koji je, usput, u američkoj akademiji znanosti puno poznatiji nego što je u Hrvatskoj: na primjer, znaju da je MedILS prvi institut u kontinentalnoj Europi koji se počeo baviti biologijom starenja i bolesti vezanih uz starenje. U mojim godinama glupo je čuditi se ičemu. Ništa se ne događa bez razloga, uvijek postoji razlog, a ja mislim da je glavni razlog duboko kulturni. Mi smo u svojoj 'slavnoj' prošlosti stoljećima bili pod nekim, najviše pod Austro-Ugarskom - a ljudi su bili inteligentni, naročito seljaci i ribari (jer ako nisu inteligentni, umrijet će od gladi) i adaptirali su se tada na ulogu kmetova (nije bilo drugog izbora). Međutim, kmetovi često ne trpe da netko iz njihovih redova napreduje. Što si ti bolji od mene? – tako razmišljaju i ne dozvoljavaju da se drugi kmet uzdigne iznad kmetstva. A budući da su se stoljećima adaptirali biti sluge drugima, u redu im je da uspije Amerikanac, Englez ili Nijemac, čak toliko da im bude gazda. Postoji mala elita, pod navodnicima, a to su, kao i u prošlosti, vazali, čiji je glavni problem ne zabuniti se kome treba ljubiti ruku, a koga mogu zlostavljati.

Miroslav Radman | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Zašto se ništa nije promijenilo otkako imamo svoju državu?

Nasi preci nisu imali ni vremena ni prilike da žive u slobodi i da joj se prilagode. To nije ničija krivica, ali jeste krivica ne htjeti ustanoviti dijagnozu. To je kao kad liječnik ne bi htio ustanoviti neugodnu dijagnozu. Sloboda nam je počela s pljačkom najvećih javnih dobara, koja su pravno bila u vlasništvu naroda (tako sam ja to razumio).

To se dogodilo u svim zemljama u tranziciji, no kod nas u najvećim razmjerima…

Ne znam dovoljno dobro kako su tranzicije drugdje protekle... Pogledajte samo kako funkcionira vrla EU, parazitizam birokracije pojest će je iznutra, kolabirat će ako se nešto radikalno novo ne dogodi. Baš zato, osobno sam u Splitu sretan čovjek, imamo zaštićeni prostor, možda kvadratni kilometar, koji su mi država i grad dali na upotrebu, i na toj slobodi sam im iskreno i duboko zahvalan. Ali poslije su se bili malo predomislili i pokušali manevre osiromašenja instituta, kako bi ga netko drugi preuzeo. No, uz vjerne prijatelje i sa suradnicima, kao sto je dr. Anita Kriško, François Taddei i Ivo Sbalzarini riješili smo se grabežljivaca i parazita, kao u napetom romanu, a novac smo dobili samo zahvaljujući svom radu i originalnosti.

Morali ste razviti managerske sposobnosti?

Dovoljno sam iskusan da znam da su menadžerstvo i menadžerska kultura često izvor ozbiljnih problema. Cijeloj svjetskoj znanosti napravljena je medvjeđa usluga otkad je korporativna kultura kontaminirala znanstvenu. Birokrati danas određuju što je na meniju za financiranje istraživanja nepoznatog i dobili su rezultate koje su zaslužili kombinacijom neznanja i arogancije… Vrhunska želja pravog znanstvenika nije da pokaže kako je pametan nego da bude iznenađen svojim otkrićem. MedILS je investicija u iznenađenje. Želim biti iznenađen, želim da pronađemo nešto zbog čega ćemo moći reći: O tome nismo mogli ni sanjati, nitko na svijetu o tome nije mogao sanjati, i to su onda velika znanstvena otkrića. Velika otkrića se prepoznaju po tome što za njih morate izmisliti novu riječ, jer je to nešto toliko novo da za to nema riječi. Tako su nastale riječi atom, elektron, supravodljivost, operon, apoptoza, itd.. Kad se tako nešto dogodi, obično se za to dobije Nobelova nagrada. To je uvijek iznenađenje, a iznenađenje se ne može naručiti. U Le Mondeu sam napisao članak pod naslovom 'Kladite se na znanstvenike kao na konje'. Dobivate li svaki put? Ne. A na osnovi čega se kladite? Kladite se s obzirom na performanse konja, ovaj bolje trči po kiši, ovaj ima ove, onaj one prednosti, no nikad ne možete biti sigurni u dobitak. Tako bismo se trebali kladiti i na znanstvenike i umjetnike, s obzirom na njihove performanse. Malo je to teško za početnike, oni moraju proći šegrtovanje, moraju naučiti zanat. Najbolje što šegrt može za sebe učiniti jest da izabere dobrog majstora/majstoricu od kojeg će učiti. I obrnuto. Kad majstor nađe talentirane šegrte, to je slavlje…

Miroslav Radman | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Koliko imate domaćih 'šegrta'?

Otprilike 75 posto, no sva četiri nova doktora znanosti su iz inozemstva - ne radi snobizma; tražio sam, ali naši mladi ljudi nemaju dobre radne navike. Rijetki talentirani i kompetentni su obično već u inozemstvu ili na solidnim pozicijama, usred nekog uzbudljivog projekta, pa ih je teško privući na MedILS. Nitko za to nije kriv za takvu situaciju osim hijerarhijski najviših, jer su prihvatili ulogu za koju nisu kompetentni, ili još gore, nisu kompetentni ni toliko da bi znali da su nekompetentni. Nije ni lako danas biti kompetentan za liderstvo u znanosti i tehnologiji, jer se sve ubrzava. Google može propasti za godinu dana, samo neka se dogodi neka afera ili neka kriva investicija. U evoluciji života, kao i u kulturnoj evoluciji, nije važan produkt, jer svaki ima ograničeno trajanje, važan je proces stvaranja novih produkata (kao što je i ljudska vrsta). Život je besmrtan - četiri milijarde godina za nas je besmrtnost - no život nije entitet nego proces, a mene zanima upravo proces koji traje. Ne zanimaju me više nagrade ni dekoracije nego da uživam u procesu. Da svaki dan budem nagrađen tako što uživam u svom poslu. Nemam ništa protiv da se obogatim, znam kako bih lako potrošio pare; ima divnih ideja kako se pare mogu potrošiti, ali to mi nije cilj ni svrha nego da taj proces traje što dulje i da u njemu uživam.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/3
  • nelson 09:18 16.Listopad 2018.

    uvijek isto

  • patkovic 08:57 16.Listopad 2018.

    a one tablete protiv starenja?