Još prije 30 godina znanstvenici su otkrili da oni crvi iz tla vrste Caenorhabditis elegans, koji su sebi sadrže određenu mutaciju na određenom genu, žive prosječno 40 posto, a u nekim slučajevima i 60 posto duže od ostalih pripadnika iste vrste. Narednih desetljeća mnogi znanstvenici istraživali su tu istu pojavu i otkrili da svi metabolički procesi koji se tiču te mutacije, vode do jezgrice unutar stanične jezgre; odnosno do substanične organele u kojoj se događaju čudesa.
O kakvim je čudesima riječ objasnili su u časopisu "Trends in cell biology" Varnesh Tiku i Adam Antebi u svojoj recenziji znanstvenog članka kojim se dokazuje da ključ dugovječnosti svakog živog bića koje ima stanicu, pa tako i ljudi, leži u onome što se događa u jezgrici odnosno u – nucleolusu. Jezgrica se u stanici nalazi u staničnoj jezgri i služi za proizvodnju ribosoma. A ribosomi onda služe kao sićušne tvornice proteina. Za što sve proteini služe, nije potrebno niti spominjati, praktično za sve.
U jezgrici se sintetizira ribosomska RNA, ovdje zapravo leži začetak svih procesa u stanici, a uzročno posljedičnim lancem i života organizma. Znanstvenici su utvrdili da jezgrica proizvodi onoliko tvari, konkretno ribosoma kao strojeva za proizvodnju proteina, te općenito obavlja toliko svojih drugih funkcija, koliko do nje stižu informacije iz "metaboličkog puta" da je svega toga potrebno. Pa ako do nje stiže mnoštvo kemijskih signala, onda će jezgrica raditi punom parom. Ako do nje stiže malo signala, radit će puno manje.
U prvom slučaju jezgrica će se povećavati kako bi svojom veličinom ispunila zahtjeve. U drugom slučaju taj isti mali prezaposleni "organ" u staničnoj jezgri će se smanjivati. I tu se dolazi do dvije ključne spoznaje moderne znanosti. Iz zasad još uvijek do kraja nejasnih razloga u prvom slučaju jezgrica, tako i jezgra, pa tako i stanica, živjet će kraće, kao da brže iscrpi svoj životni vijek, svoje potencijale.
U drugom slučaju jezgrica živi duže i ne samo to, nego, proizvodeći manje ribosoma, svoje funkcije obavlja racionalnije, učinkovitije, s manje pogrešaka. U tom slučaju organela unutar jezgre u stanici, radi poput krajnje učinkovitog operativca u tvrtki koji od raspoloživog čini najbolje što može. U svjetlu ovakvog otkrića zanimljivo se prisjetiti da već desetljećima medicina kao s činjenicom da vrlo često umjereno restriktivna prehrana dovodi do produljenja života i boljeg zdravlja, veće otpornosti organizma.
Znanstvenici su odnedavno, usto, otkrili i to da osobe koje se hrane na takav način i redovito vježbaju, nebitno je li riječ o starijima od 60, u pravilu imaju – smanjene jezgrice u jezgrama svojih stanica. Nasuprot tome, osobe s karcinomom ili poremećajima ubrzanog starenja sklone su tome da u staničnim jezgrama nose povećane jezgrice.
U kompliciranoj priči u kojoj se objašnjava sva sila mehanizama niza vrsta RNA u staničnoj jezgri, raznih metaboločkih puteva, gena, svega i svačega, ono što je suštinski jest zaključak da konačna smrt stanice nastupa u onom trenutku kad je količina receptora u jezgrici u vezi određenih metaboličkih procesa toliko smanjena da metabolizam više nije moguć.
Odnosno, ispada da se receptori troše kako su bombardirani stalnim signalima, te da dulje traju, a time i stanica živi dulje vitalna kako su ti signali racionalnije vremenski raspoređeni. Tu su znanstvenici već jako na tragu konačnom odgovoru na dugovječnost. Primijetili su da lijek rapamycin kod raznih vrsta, čak i tako složenih kao što su miševi, mogu dovesti do produljenja života.
Riječ je o imunosupresivu, o takvoj molekuli koja suzbija imunitet kako bi se, primjerice, nakon transplantacije bubrega spriječilo da organizam odbaci svoj novi organ kao strano tijelo. Lijek se koristi i pri sprečavanju određene plućne bolesti, kod uvođenja stenta. Ono što je važno za priču o dugovječnosti jest to da rapamycin djeluje tako da blokira određeni metabolički proces koji prolazi kroz jezgricu.
Znanstvenici su otkrili i to da sobe koje su doživjele 100 godina starosti, imaju manje intenzivno kemijsko signaliziranje u stanicama u metaboličkom putu koji se tiče inzulina. Drugim riječima, sve ukazuje na to da su manje jezgrice, posljedično njihovo učinkovitije funkcioniranje, povezani s duljim životom. U tom slučaju ispada da odgovor na dugovječnost čovječanstvo ima praktično pod svakim najobičnijim mikroskopom kroz koji promatra staničnu strukturu.
