Najstariji arheološki nalazi u tom gradu potječu još iz 4500. godine prije Nove ere. Otada, Jeruzalem se gradio i rušio i opet gradio sve novi urbani sloj povrh prethodnog. Grad danas ima 800.000 stanovnika, Židovi ga zovu Yerushalayim, Arapi al-Quds, oko njega se zapravo jedva nekad i prestalo ratovati, a sve zato što je riječ o svetom gradu triju najvećih monoteističkih religija. Svake godine milijuni hodočasnika raznih vjera pohode grad, a još u 19. stoljeću francuski pisac François-René Chateaubriand primijetio je:
"Nikada nije postojao hodočasnik koji bi se vratio iz tog mjesta s jednom predrasudom manje i jednom idejom više." Vremenom se počelo primjećivati i još nešto; da pojedini posjetitelji Jeruzalema podlegnu sveopćem glasu svetosti toga grada i poistovjete se s nekom velikom figurom iz vlastite religije. Psihologija to danas poznaje kao "jeruzalemski sindrom" i o njemu je za NPR govorio dr. Pesach Lichtenberg, šef psihijatrijskog odjela Bolnice Herzog u Jeruzalemu:
"Jeruzalemski sindrom je fenomen koji pogađa ljude, hodočasnike, turiste koji posjećuju Jeruzalem i koje osjećaj svetosti grada preuzme u tolikoj mjeri da im se nešto dogodi. Određene fantazije, fantazije otkupljenja kako bi učinili svijet boljim mjestom, dovedu ih do vjerovanja da imaju mesijansku misiju koju moraju ispuniti, što im onda može pričinjati probleme. To se može dogoditi i ljudima koji prije toga nisu pokazivali nikakve znakove mentalnih bolesti, ali se ipak češće događa onima koji su već imali dijagnoze ili su imali problema s prilagodbom i prije posjeta Jeruzalemu."
Zbog ovakvog poznavanja problema u gradu u kojem se bavi psihijatrijom, njega povremeno u javnosti nazivaju i "psihijatrom za mesije". Prvi koji je sindrom dijagnosticirao bio je dr. Yair Bar El, bivši direktor Psihijatrijske bolnice Kfar Shaul. Simtopmi obično nastupaju jedan dan nakon što posjetitelj doputuje u Jeruzalem. Većina onih koji podlegnu počinje osjećati tjeskobu, potrebu da se izolira, počinje bivati opsjednuta ritualima prošišćenja.
Obično slijedi omatanje hotelskim plahtama s kreveta kao imitiacija biblijske odjeće. Neki počinju vrištati, vikati, glasno pjevati ili izvikivati psalme, citate iz Biblije. U nekim slučajevima deluzije su toliko snažne da mora intervenirati i jeruzalemska policija. Dr. Bar El prije 18 godina za BBC je kazao da je do tada već liječio nekoliko "Isusa Krista", jednu ili dvije "Djevice Marije" i jednog "Samsona".
On je tada objasnio da se takvo što može dogoditi savršeno prisebnim ljudima, savršeno običnim turistima. "Dođu s idealiziranom nesvjesnom slikom svetih mjesta u Jeruzalemu i kada se osobno nađu na tim stvarnim mjestima, s time se nisu u stanju nositi. Razvijaju psihotičnu reakciju kako bi uspostavili most između tih različitih slika Jeruzalema", objasnio je.
Prema British Journal of Psychiatry tri su osnovna tipa osoba koji podliježu sindromu: osobe koje već imaju dijagnosticiran mentalni poremećaj, osobe s poremećajima osobnosti i sklonih opsesivnim idejama, osobe koje nemaju povijest mentalnih poremećaja i u Jeruzalemu po prvi put iskuse psihotičnu epizodu. Nakon što je sindrom po prvi put uočen, psihijatri su primijetili povijesne tragove da se sindrom doista prvi put počeo javljati još u Srednjem vijeku.
