"To je poput Wyatta Earpa i Billyja the Kida. Ti klinci po meni pucaju nasumice. A nitko od njih nema nikakvih podataka. Samo sjede u svojim uredima i nabacuju se brojkama", kazao je. On čak smatra da je pravi broj još i veći, da seže između 80 i 200 milijuna vrsta. I da veliki broj njih izumire bez da ih itko prepozna. Beskralježnjacima posvuda prijete klimatske promjene i gubitak prostora za život. Iz Njemačke je nedavno stigao izvještaj da se broj kukaca u odnosu na 1989. smanjio za 75 posto.
To užasno brine entomologe diljem svijeta. Kada je Brian Fisher iz Kalifornije 1993. krenuo u potragu za mravi na Madagaskaru, očekivao je da će otkriti poneku novu vrstu. Kad: "Sve je bilo novo. Bilo je kao da sam se vratio u 30-e." Otkrio je više od 1000 novih vrsta mrava, uključujući i neke čije su se jedinke hranile isključivo krvlju njihovih mladih jedinki. Njih je nazvao "Drakula mravi". 1000 nije malo, ali znanstvenici su ih otkrili 16.000. Do sada. Mi, obični, razlikujemo ih po veličini ili boji.
No, za stručnjake poput Fishera oni se jedni od drugih razlikuju kao različite pjevice za stručnjaka za ptice. Od njegovog izleta na Madagaskar, došlo je do velikog uništavanja šuma na otoku. Danas je netaknuto još samo 10 posto. On kaže da može zamisliti da Madagaskar za 50 godina više neće imati nikakvu šumu. Što to dalje znači objasnila je Wendy Moore iz Arizone koja je rekla da mnogi kukci ovise o jednoj isključivoj vrsti biljke.
"Kad nestane jedna vrsta šume, nestaju i tisuće, deseci ili stotine tisuća vrsta. Uništavanje šuma odnosi nam nebrojene milijune vrsta", kaže Erwin. Čak i ako ne znamo što se točno događa s brojem vrsta, činjenica je da se smanjuje naprosto njihova populacija. O tome svjedoči slučaj Njemačke. Claire Régnier iz francuskog Muzeja za povijest prirode procjenjuje da je do sada nestalo već 130.000 beskralježnjaka. O tome svjedoči niz anegdota.
Primjerice ona okolišnog novinara Michaela McCarthyja koji je svojedobno napisao da bi prije, dok je vozio automobil kroz prirodu, poslije imao kompletno staklo puno mrtvih buba. Posljednjih godina to se više ne događa. U tome veliku ulogu igraju insekticidi, posebno u Europi, ali Erwin ne sumnja da je glavni razlog klimatske promjene. I to zato što je u prašumama Ekvadora, gdje nema nikakvih insekticida, primijetio da je tijekom posljednjih 35 godina prašuma naprosto počela umirati.
Posljedice je teško i zamisliti. Kukci na svijetu postoje 1000 puta dulje nego ljudi. Oni su uvelike oblikovali način na koji postoji život. Oni oprašuju biljke, imaju svoje mjesto u hranidbenom lancu, oni su na kopnu ono što je plankton u moru. Kad bi kukci nestali, čovječanstvo bi se održalo još samo nekoliko mjeseci, a nestala bi i većina vodozemaca, gmazova, ptica, sisavaca kao i biljka cvjetnica. Svijet bi prekrio sloj leševa raznih bića i sasušena stabla koja nikako ne bi trunula.
Zemlja bi se vratila u stanje u kakvom je bila u Siluru prije 440 milijuna godina kad je život tek počeo izlaziti na kopno. Očuvanje kukaca u zatočeništvu je pak jezivo težak zadatak. Polarni medvjedi i kakva vrsta kita su ista priča, ali neka buba s planina Gaoligong i iz Yunnana sasvim su različite. Kako to ide znanstvenici su iskusili na primjeri parka prirode Antioch Dunes National Wildlife Refuge, mjesta kod Berkeleyja u Kaliforniji nekoć bile velike dine pijeska.
Činilo se to kao pustopoljina, kao mala Sahara, ali dom mnogih životinja i biljaka kojih nije bilo nigdje drugdje. Desetljećima biolozi nisu shvatili da su još od 1906. ljudi to mjesto vidjeli kao izvor jeftinog građevinskog materijala, posebno nakon rata i eksplozije izgradnje stanova. U 1960-ima su shvatili da su preostale samo dvije vrste endemskih biljaka i jedna prekrasna vrsta leptira. Nakon što su ljudi u 80-ima tamo organizirali rezervat, broj leptira se stao naglo podizati. A danas se jedva drže na životu.
Prema posljednjem brojanju ostalo ih je tamo još samo 67 jer oni legu jaja samo na toj jednoj vrsti biljke, takvoj koja izumire jer ju guši korov koji se sad tamo širi. Američke resorne vlasti potom su krenule u očajničke mjere da vrate prirodi nazad dio onoga što je nestalo. Počeli su nasipati ogromne količine pijeska koji će ugušiti korov i ostaviti mjesto samo za vrste koje su tamo nekoć bile. "Ako ne možemo već spasiti okoliš, možemo barem vratiti te leptire", kazao je voditelj rezervata Don Brubaker.
Na pitanje vrijedi li tolikog truda spašavanje jedne vrste leptira, odgovorio je: "Zašto štitimo vrste? Zašto ne? Zato što je to ono što radimo, nastojimo planet održati tako da i dalje funkcionira." Usto, kako je rekla Sarina Jepsen, direktorica društva za očuvanje prirode Xerces kod Portlanda u Oregonu, pokazalo se da je kukcima za opstanak vrste često dovoljan i samo mala površina nedirnutog okoliša. No, za druge vrste to u pravilu nije dovoljno, jer sve vrste ovise jedne o drugima.
Pa ako se strepnje entomologa obistine, u sljedećem stoljeću možemo očekivati milijune, ako ne i desetke milijuna izumrlih vrsta. Tu se dolazi do onoga čime je long-read u Guardianu i počeo. Toliko njih nikada se neće otkriti. Problem je u tome što čak i beskičmenjaci nisu tek imena ili točke na evolucijskom stablu ili specifičan niz DNK. Oni u sebi sadrže bezbrojne milenije krajnje složenih uzajamnih odnosa sa životinjama i biljkama, s tlom, zrakom i vodom.
Svaka pojedina od tih nebrojenih milijuna vrsta sa sobom nosi ponašanje kao svjedočanstvo o ponašanju koje smo tek počeli uočavati; kemijski trikovi tijekom milijuna generacija, cijeli svijet mimikrije i nasilja, majčinske brige i načina prehrane. Znati da sve to nestaje, poput je gledanja biblioteke kako je proždire plamen, bez da postoji mogućnost da se uzme i jednu jedinu knjigu.
Strumigenys reliquia vrsta je mrava za koju je George Monbiot čuo da se o njoj na Akademiji znanosti u Kaliforniji priča s puno topline. Ta vrsta je predator i vrlo je rijetka. Otkrio ju je 1986. Phil Ward sa Sveučilišta Kalifornija, i to na komadiću šumovitog tla površine dva hektara, samo nekoliko kilometara od svog ureda. Vrstu nitko nije uočio nigdje drugdje, a Ward smatra da zna i zašto. Rijeke u Kaliforniji nekoć su bile obrubljene divovskim šumama teških, vodootpornih vazdazelenih hrastova.
Geolozi smatraju da su takve šume tamo postojale najmanje 20 milijuna godina. Povijesni opisi prvih bjelačkih doseljenika i istraživača opisuju kako su izgledale. Pisali su da su jata divljih gusaka bila tolika da su mogla "zamračiti nebo", da su lososi gušili vodotoke, da su se grizliji okupljali na hranjenju žirevima u skupinama od 100 i više medvjeda.
Danas, osim nekoliko raštrkanih rali (jedan ral je otprilike 50 puta 100 metara) poput onoga što je Ward pronašao u Okrugu Yolo, te su šume nestale. Odavno su posječene bilo za ogrjev ili za oslobođenje tla za farme kako bi se mogli saditi paradajzi ili bademi. Lososi i grizliji odavno su nestali. Ostalo je samo još nešto malo mrava. Kao jedino sjećanje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ma sve OK ako se ostvari Nostradamusovo proročanstvo neka idemo mi ali odoše i političari i eto svima drago !
nestat ćemo svi
Idem brzo platiti račun za struju,da mi ne ugase svijetlo na drugom svijetu.