Vrlo poučnu povijesnu priču iz antike o posljedicama izbjeglićčkih kriza u ovisnosti o tome kako se s njima ponašamo, objavio je Quartz. Bio je 3. kolovoza 378. godine kad je kod današnje Edirne na granici s turske strane granice s Bugarskom, došlo do Bitke kod Hadrijanopola. Za tu je bitku Sveti Ambrozije rekao da je označila "kraj čovječanstva, kraj svijeta". Istočnorimski car Flavije Julije Valens August, znan i pod nadimkom Ultimus Romanus (posljednji pravi Rimljanin), poveo je svoje trupe protiv Gota germanskog naroda koje su Rimljani smatrali "barbarima". Gotima je pak zapovijedao Fritigern.
Valens nije čekao da mu njegov nećak, zapadnorimski car Gracijan pošalje pojačanje, te je u bitku krenuo sa 40.000 vojnika, naspram 100.000 vojnika pod Fritigernom. Bio je to masakr. Poginulo je 30.000 rumskih vojnika i carstvo je poraženo. Bila je to jedna od niza bitaka koje će tako završiti, samo što se za konkretno ovu smatra da je označila početaka kraja Zapadnog Rimskog carstva koje se konačno urušilo 476. godine. U vrijeme ove bitke Rim je vladao teritorijem od oko šest milijuna četvornih kilometara na kojem je živjelo najmanje 55 milijuna ljudi.
Poraz kod Hadrijanopola nije se dogodio zato što je bio pretjerano vlastohlepan ili zato što bi potcijenio ratobornost protivnika. Uzrok najvažnijeg poraza u povijesti Rimskog carstva korijene ima u nečem drugom: u izbjegličkoj krizi. Dvije godine ranije Goti su se pojavili na rimskim granicama tražeći utočište i zaštitu. Rimljani na to nisu reagirali kako su trebali, što je pokrenulo lanac događaja kojem se na kraju nalazi propast jedne od najvećih političkih i vojnih sila u povijesti čovječanstva. Priča je šokantno nalik onome što se upravo događa u Europi i može poslužiti kao poučna priča.
Prema povjesničaru Amijanu Markelinu, koji je o tome pisao 376., Gote su na napuštanje svojih teritorija, koji su se nalazili na području današnje istočne Europe, prisilili Huni, prema Markeinovim riječima, "rasa koja je divljačka izvan svake usporedbe". "Huni", pisao je dalje, "pojavljuju se poput vihora iz visokih planina, kao da su iznikli iz nekog skrivenog izvora u zemlji, i pustoše i uništavaju sve što im se nađena putu". Posljedica su bila jeziva krvoprolića i mnogi Goti, kao mnogi Sirijci i ratne izbjeglice danas, odlučili su bježati.
U antičko doba, Goti su odlučili da im je najbolje utočište Trakija, odmah preko Dunava. Zemlja je bila plodna, a široka rijeka pružala je odlične mogućnosti za obranu od Huna. Samo, preko Dunava je počinjalo Rimsko carstvo, pod vladavinom Valensa, kojega je Fritigern, koji je vodio Gote, pitao da ih "primi kao podanike, koji mu obećavaju da će živjeti mirno i koji će se odazvati boriti se kao njegovi vojnici, ukoliko se za time pokaže potreba". Rim je od toga mogao izvući mnoštvo koristi. Tu zemlju trebalo je kultivirati, a dodatni vojnici carstvu su uvijek dobrodošli.
"Kombinirajući vlastite snage s tim dodatnim stranim snagama", Markelin je pisao o Valensu, "njegova je vojska mogla postati apsolutno nepobjediva". Fritigern se čak u znak zahvale Valensu obratio na kršćanstvo. Sve je počelo mirno. Rimljani su pokrenuli nešto poput programa traži-i-spasi. "Nitko nije ostavljen", pisao je Markelin, "niti oni koji su bolovali od smrtonosnih bolesti". "Goti su rijeku prelazili dan i noć, bez prestanka, koristeći se brodovima, splavima kanuima koje su pravili od izdubljenih trupaca".
Markelin je ustvrdio da se "mnoštvo utopilo jer se u plovilima nalazilo previše ljudi, jer su neki pokušali preplivati rijeku, pa ih je odnijela struja". Bio je to zbjeg bez presedana i neočekivan, prema nekima do 200.000 ljudi. Službenici koji su vodili dolazak Gota pokušali su izračunati broj, ali se pokazalo da to nisu u stanju. Tradicionalno, odnos Rimljana prema "barbarima", iako je bio autokratski, uvelike je bio i dalekovidan. Njihovo stanovništvo često se slalo gdje ih je carstvo najviše trebalo, bez obzira koliko je netko tamo želio otići; ali je svakako postojalo snažno nastojanje da ih se što brže i bolje asimilira kao rimske građane.
Potomci imigranata rutinski su ulazili na visoke položaje u vojsci i administraciji. Recept za sigurnost carstva od drugih naroda bio je jednostavan; dopusti im da uđu u carstvo i učini ih Rimljanima. No, stvari su se promijenile. Vojni službenici koji su vodili operaciju s izbjeglim Gotima, antička inačica podrške migrantima koji su dospjeli do Italije ili Grčke, bili su korumpirani i na sve su načine nastojali zaraditi na izbjeglicama. Markelin nije imao dvojbi: "Njihova izdajnička pohlepa bila je izrok svih naših (rimskih) katastrofa.
" Povjerenje između zlostavljanih Gota i Rimljana nekoliko puta se slomilo prije nego što se dogodio Hadrijanopol, prije nego što su Goti, umjesto da žele postati Rimljani, poželjeli uništiti Rim. Manje od dvije godine poslije, Markulin je napisao: "S bijesom u očima, barbari su progonili naše ljude." I tako su srušili carstvo. Migranti danas pokušavaju doći do Europe, ne zato kako bi se podigli na oružje protiv te Europe, a niti Europa, srećom, nije Rimsko carstvo.
Ali ova priča svejedno pokazuje kako su migracije uvijek i stalno dio našeg svijeta. S njima se može postupati na dva načina; da se promovira dijalog i uključivanje u društvo ili da one na sigurnom ne bude briga i da ne nude dobrodošlicu. Drugi način je doveo do katastrofe ranije, a na ovaj ili onaj način, sigurno je u stanju dovesti do istog i opet.
