Plastična kirurgija diljem Zapada danas je ogroman biznis i u pravilu ga se doživljava kao isključivim proizvodom modernih vremena. Independent je, međutim, objavio povijesnu priču o plastičnoj kirurgiji u Europi, koja počinje već u 16. stoljeću. A povrh toga, sanksrtski tekst "Sushruta Samhita" navodi da je briljantni indijski kirurg Sushruta svoje operacije nosa izvodio još 800. godine prije nove ere.
Čak i iz današnje perspektive Sushrutina metoda ponovnog izgrađivanja nosa naprosto je briljantna. U svom medicinskom priručniku detaljno je opisao kako je s čela pacijenta izrezivao kožu po mjeri nosa, kako ju je prišivao na mjesto nosa, pritom ostavljajući komadić kože pri vrhu nosa koji nije odrezao kako bi koža ostajala prokrvljena i potom puštao da sve skupa zaraste.
Opisivao je i kirurške instrumente koji su mu za to bili potrebni, zatim antiseptička sredstva, čak i kako se proizvode konci za takve operacije da na kraju ne bude ožiljaka. Sudeći prema povijesnim dokumentima, u tome je bio začuđujuće uspješan. Neki vrlo slični elementi u postupcima nalaze se i u spomenutim opisima plastične kirurgije brijača-kirurga iz 16. stoljeća u Britaniji, povjesničarke Margaret Pelling.
Također je bila riječ o izrezivanju kože s čela, čak i nadlaktice, ali tako da se ostavi dio kože koji nije odrezan kako bi opstale žile i kapilari koji taj dio kože ostavljaju živim da zaraste i tek potom se i taj komadić presijeca. U to doba takvim operacijama, navodi Pelling, podvrgavali su se pacijenti kojima bi, primjerice, stradao nos uslijed sifilisa, koji bi izgubili dio lica u kakvoj bitki ili pretrpjeli nekakvu drugu ozbiljnu deformaciju.
Takvi postupci detaljno su opisani u medicinskom priručniku iz 1841. "Iconografia d’anatomia", ali su se njima Europljani podvrgavali izrazito rijetko, jer je to bilo krajnje bolno i po život opasno. Za razliku od drevnih metoda indijskog liječnika Suhrute, koji je navodio i anestetske metode, Zapadnjaci su prvu bezbolnu operaciju zabilježili tek 1846. kad je američki stomatolog William Morton otkrio upotrebu etera u medicini.
No, i to je bilo opasno po život jer se od previše etera i umiralo. Prve sterilne operacije po Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Italiji tek u 1880-ima počeo je izvoditi engleski kirurg Joseph Lister. Dakle, zapadnom svijetu trebalo je oko 2700 godina da u pogledu estetske kirurgije, pa i kirurgije općenito, dođe na razinu indijske ayurvedske medicine.
No, Zapad je od tada krenuo grabiti ogromnim koracima. Već 1901. Derma Featural Company reklamirala je u engleskom magazinu "World of dress" korekcijske operacije nosa, ušiju i bora. Ni tu često nije išlo sve po planu. Dolazilo je do bijega parafinskog voska, kojim su se koristili u rinoplastici, u druge dijelove lica, pa i do pojave raka uslijed njegove uporabe.
Počele su se uklanjati i vrećice ispod očiju, podbratci i slično. U oglasima je bilo i krajnje neugodnih kulturoloških tragova vremena. Primjerice, oglašavale su se metode za korekciju "ružnih" grudi, ušiju i noseva. Ili pak za korekciju dijelova lica koji izgledaju "kao da nisu bjelački". Unatoč svemu, medicina je napredovala, pa je američki otolaringolog John Orlando Roe već krajem stoljeća imao metode korekcije nosa unutarnjim operacijama kako bi izbjegao ožiljke.
Povećavanje grudi otkriveno je u 1950-ima, jer su se do tada velike grudi smatrale "rasno primitivnima". No, u 2015. samo u SAD-u grudi je povećalo čak 627.165 žena ili jedna od svakih 250. Početkom 20. stoljeća grudi su se u pravilu smanjivale. Jedan od najsnažnijih zamašnjaka plastične kirurgije bili su ratovi, posebni Prvi svjetski rat.
Novozelandski kirurg dr. Harold Gillies bio je pionir u takvim zahvatima, a zbog ratne povijesti čovječanstva, statistike danas kažu da su u 90 posto slučajeva muškarci pacijenti koji se podvrgavaju plastičnim kirurškim zahvatima.
