Tog dana prije točno sto godina borio se protiv rojeva komaraca koji su ga bombardirali, gužvao pod mrežom protiv njih, tukao protiv majmuna koji su mu po svaku cijenu nastojali ukrasti dijelove znanstvene opreme... A da slika neizbježne nadolazeće katastrofe tog znanstvenog pothvata bude potpuna, tog jutra 29. svibnja 1919. na zapadnoafričkom otočiću Principeu astronom Arthur Eddington i njegov pomoćnik Edward Cottingham probudili su se usred tropskog pljuska.
Eddington i Cottingham imali su tog dana u 13 sati i 4 minute zakazan susret sa sudbinom i po svemu su se pritom trebali provesti katastrofalno. Ali nisu. Tog dana uspjeli su, iz današnje perspektive rekli bismo primitivnom opremom, odlično snimiti potpunu pomrčinu sunca i godinu poslije eksperimentalno dokazati Einsteinovu Opću teoriju relativnosti. Svijet poslije toga više nije bio isti. I to ne samo zbog Einsteina.
Otočić Principe u Gvinejskom zaljevu i danas predstavlja potpunu zabit. Usred velikog zaljeva okruženog Nigerijom, Kamerunom i Ekvatorijalnom Gvinejom, površine kao naš Dugi otok, danas ima samo nešto više od 7000 stanovnika, a netom nakon kraja Prvog svjetskog rata bilo ih je tek nešto više od 2000. Tamo doputovati bila je avantura života. A tek po toj vrućini nesnosnoj vlazi, pa još i uz komarce i majmune namjestiti optičke instrumente i fotoaparat za snimiti prolazak Mjeseca između Sunca i Zemlje...
No, druge nije bilo. Na tom otoku i baš tada bila je najduža pomrčina još od 15. stoljeća, od 27. svibnja 1416. godine, a moguća nagrada avanture bila je to da se dokaže Einsteinova tvrdnja po kojoj gravitacija ne djeluje poput sile između dva masivna objekta, nego da je riječ o posljedici toga da masivno tijelo oko sebe zakrivljuje prostor i vrijeme. Što tijelo ima veću masu, to je njegovo djelovanje izraženije.
Pa se tako, primjerice, i Zemlja na svojoj orbiti oko Sunca zapravo kreće pravocrtno, ali kroz prostor što ga je svojom masom zakrivilo Sunce. Einstein je tvrdio i to da zakrivljenosti prostora ne može pobjeći niti svjetlost i to je bio taj trenutak za koji se dohvatio Eddington, zbog kojega je dobro opremljen i s pomoćnikom iz udobnosti Cambridgea otplovio na Principe. Plan je suštinski bio krajnje jednostavan.
Kao čovjek koji je 13 godina ranije bio glavni asistent Kraljevskom astronomu na Kraljevskom opservatoriju Greenwich, savršeno je poznavao gdje se u kojem trenutku na nebu treba nalaziti koja poznata zvijezda i u kakvom položaju u odnosu na druga nebeska tijela. Tako i u trenutku pomrčine sunca.
Ali, ako Einstein ima pravo, onda će velika masa Sunca dovesti do toga da će one zvijezde koje će se prividno nalaziti tik uz Sunčev disk, izgledati kao da se nalaze nešto malo udaljenije od mjesta na kojem se doista nalaze. Jer će njihovu svjetlost, putanju svjetlosti iz njihovog smjera, Sunce zakriviti svojom masom. Dođu, pričekaju pomrčinu, poslikaju i onda uz čaj i kekse provjere je li svaka zvijezda na fotografiji na svom mjestu, a nakon što dokažu da nije, idu po nagrade, zvanja, počasti, čestitaju Einsteinu na svemu...
Ali, bio je to krvav posao. Proputovali su tisuće kilometara da bi u satima uoči pomrčine izgrizli nokte proklinjući kišu i moleći bogove da rastjeraju oblake. Usput su komarci grizli njih. A kad je kiša stala i razvedrilo se, još uvijek pod mrežom, krenuli su slagati opremu, ciljati nebo kroz tu izmaglicu koja je zaostala iza tropskog proloma oblaka koji sat prije. I onda su čekali. I čekali. I čekali...
A kad je pomrčina krenula, munjevitom brzinom su fotografirali, što je prije točno 100 godina značilo da su "munjevito" stavljali u fotoaparat i izvlačili fotografske ploče. Uspjeli su napraviti čak 16 fotografija, što je bilo odlično, da bi na kraju ispalo da su samo dvije fotografije uspjele uhvatiti dovoljno zvijezda koje se daju razabrati da bi se s njima uopće išta pokušalo.
Na tom istom pothvatu u istim trenucima radili su i njihovi kolege s Greenwicha, Andrew Crommelin i Charles Rundle Davidson, koji su s teleskopa u Sobralu u Brazilu pomrčinu gledali kroz teleskop. No, oni su pretrpjeli debakl. Teleskop nije bio dovoljno dobro fokusiran, jer ga je zagrijalo sunce, i svih 19 fotografija bilo je beskorisno. Srećom pa su imali i mali pomoćni teleskop s kojim su dobili osam upotrebljivih fotografija. Za čime su tragali?
Buljili su u fotografije pokušavajući otkriti otklon zvijezda uz rub sasvim zamračenog Sunca od 1,8 lučnih sekundi. A ako se zna da je jedna lučna sekunda šezdesetina jedne lučne minute i da je jedna lučna minuta šezdesetina jednog stupnja, odnosno da je lučna sekunda 1/3600-ti dio stupnja, počinje se otkrivati koliko je to bio pakleni posao do samog kraja.
Ali su uspjeli! I jedni i drugi! Iz Sobrala su izmjerili zakrivljenost svjetlosti od 1,98 lučnih sekundi, s Principea od 1,6 lučnih sekundi i novine su provrištale naslovima o "najvažnijoj pomrčini Sunca u povijesti", o "revoluciji u znanosti", o "Newtonovim idejama koje su svrgnute s prijestolja, New York Times je pjesnički vikao da je "Einsteinova teorija trijumfirala". Tako je Einstein postao pop-zvijezda, sinonim za genijalnost i potragu za dubokim, suštinskim shvaćanjem univerzuma i to je ostao sve do danas.
Sve, ali baš sve ono što je uslijedilo, nastalo je na tome. Čak i onda kada se trebalo posvaditi s u međuvremenu umrlim Einsteinom. Tijekom narednih 100 godina znanstvenici su pomrčine Sunca promatrali sve boljom opremom, sve do samog teleskopa Hubble, kadrog svojim okom prodrijeti nezamislivo duboko u svemir. A on je tek otkrio čudesne razmjere i preciznost gravitacijskih distorzija prostora.
Puno godina poslije Matthew Stanley objasnio je u svom djelu "Ekspedicija za zaliječiti ratne rane" i onu drugu, čak isto tako povijesno i civilizacijski veliku važnost pothvata Eddingtona. Bila je riječ o tome da su tijekom Prvog svjetskog rata između Velike Britanije i Francuske s jedne strane i Njemačke s druge sasvim prekinute veze u znanosti. Vrijeme i doba užasno su radili protiv Einsteinove Opće teorije, pa je tako Eddingtonov pothvat zapravo bio mirovna ekspedicija bez premca po važnosti.
A niti to nije bilo slučajno. Eddington je, naime, bio apsolutni pacifist, što je pak bilo posljedica toga što su mu roditelji bili kvekeri, pripadnici skupine kršćanskih pokreta, ujedinjenih u vjerovanju da je "Bog u svakome od nas" i u odlučnosti da se čini samo dobro. U godinama poslije Eddington je ostao upamćen i po tome što je predvidio mehanizme u nuklearnoj fuziji, ali i po tome što je ušao u znanstveni sukob s apsurdnim idejama jednog indijskog studenta na Cambridgeu, sa Subrahmanyanom Chandrasekharom.
Taj će čovjek pak puno, puno godina poslije postati slavan kao onaj koji je predvidio postojanje crnih rupa i... No, to je već jedna sasvim drugačija priča.
