Znanost
3690 prikaza

Čudna bolest ubija milijune šišmiša - na rubu su nestanka

Šišmiš
Patrick Pleul/DPA/PIXSELL
Radi neobične infekcije velikom brzinom izumiru šišmiši koji su krucijalan dio ekosustava

U nekim dijelovima SAD-a, od New Yorka do Teksasa, šišmiša gotovo pa i da nema. Na rubu su izumiranja, a špilje u kojima inače hiberniraju na podovima imaju tisuće malih, crnih tijela.

Za njihove je smrti kriva gljivica imena Pseudogymnoascus destructans, ili sindrom bijelog nosa. Kada se na tijelu šišmiša pojavi ta bijela tvar, oni se bude od hibernacije te, ukoliko je zima, umiru od gladi.

Američki i strani doktorandi kruže Quanticom u Virginiji kako bi skupljali određene vrste šišmiša koje je sindrom bijelog nosa najviše desetkovao. No, sve ih je teže pronaći. Šišmiši crvenkaste dlake i šiljatih ušiju kojih je nekada bilo i "'previše", sada su gotovo potpuno nestali.

Ideja je iza istraživanja vidjeti kako se mogu "unaprijediti" milijuni godina evolucije i kod šišmiša potaknuti neke mehanizme koji bi im mogli pomoći oko toga da prežive sindrom bijelog nosa. S obzirom da su šišmiši preživjeli u malenim "džepovima", to su jedina mjesta gdje se može raditi u nadi da će ih pronaći. 

"Moramo biti u stanju razumjeti što to želimo zaštiti", kaže doktorand Sam Freeze čiji je cilj zaustaviti apokalipsu šišmiša. 

Uginuli šišmiši u Australiji | Author: Facebook Facebook
To nije maleni zadatak, i zahtjeva kooperaciju baze marinaca u Quanticu, šumarija i svih županija u okolici. Iako se šišmiši koriste eholokacijom, piše Washington Post, nisu u stanju shvatiti kada prelaze granice županija i parkova unutar kojih ih spašavaju znanstvenici.

Posao lova na šišmiše sastoji se od toga da se objesi nekoliko mreža većih od onih koje se koriste u igranju odbojke, a niz različitih mikrofona hvata signale i zvukove šišmiša koji se pojave ali se ne uhvate u mrežu. 

Nakon što šišmiš uleti u mrežu, stavlja ga se u smeđu papirnatu vrećicu, a onda vodi u laboratorij na pregled. Gleda se spol, težina, sastav izmeta i označuje i se sa sitnim transmiterima i to ljepilom koje košta 200 dolara za svako korištenje. 

Freezea i njegove kolege malene životinjice uporno žele i izgristi, no na to su, kažu, naviknuti.

"Nosim debele rukavice", kaže Freeze i objašnjava kako kod nekih vrsta gljivica ne uzrokuje zarazu, i upravo su im ti šišmiši posebno zanimljivi.

Od zime 2007. milijuni šišmiša u 33 savezne američke države i diljem sedam kanadskih provincija umrli su od sindroma bijelog nosa, kaže U.S. Geological Survey. Opstanak je šišmiša važan za održavanje prirodne ravnoteže, šišmiši naime svake noći pojedu kukaca u svojoj težini, a kontroliraju i količine komaraca.

"Efekti i posljedice umiranja šišmiša u takvim količinama još nisu posve jasni, ali vidljivo je da se mora koristiti više pesticida kako bi se uništili kukci koje šišmiši nisu uspjeli pojesti. S druge strane postoji čitav niz drugih predatora koji mogu desetkovati i populaciju kukaca, i šišmiša također", kaže Freeze.

Time želi reći da bi neke druge vrste mogle "nadoknaditi" ono što šišmiši koje desetkuje bolest ne pojedu. Njegov nadređeni Mark Ford kaže kako je "pred svojim očima vidio kraj jedne vrste". 

Prije desetljeća ih je, kaže, u istim ovim mrežama kakve sada postavljaju, hvatao desetke, ako ne i stotine. Bolest potječe iz Europe i Azije, a "jede" membrane u njihovim krilima. Uginuli šišmiši označeni su bijelim točkama i najčešće pronađeni u špiljama u kojima hiberniraju.

Šišmiš | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)
Ponekada se radi zaraze ponašaju netipično, laički rečeno, ludo. U Great Smoky Mountains nacionalnom parku zabijaju se u glave šetačima koji su prisiljeni braniti se od životinja veličine malog miša. Znanstvenici su brzo rekli kako nije riječ o bjesnoći, već vrlo vjerojatno sindromu bijelog nosa.

Preko sedam milijuna šišmiša je, procjenjuje se, umrlo od sindrom otkad je prvi puta otkriven u špilji u Albanyju, u New Yorku. Ti bi šišmiši tijekom godine izjeli 8.000 tona insekata po godini. Uz to, šišmiši su vitalni dio ciklusa oprašivanja, a njihov izmet daje nutrijente koji hrane životinje i biljke.

Teško je shvatiti i zašto neki šišmiši preživljavaju, možda se klone špilja i zime provode u stablima, ili su pak, što je najzanimljivije, iz nekog razloga imuni na bolest.

Znanstvenici su objavili rad u znanstvenom časopisu PLOS Pathogens i rekli kako je riječ o "najstrašnijoj zaraznoj bolesti i utjecaju na šišmiše u povijesti". Inficirane se životinje ponašaju histerično, ponekada izlaze iz špilja po danu, umjesto po noći, i više se ne vraćaju.

Freeze kaže kako i obični građani mogu doprinijeti zaštiti šišmiša i to vrlo jednostavnim mehanizmima poput građenja kućica gdje se mogu razmnožavati, te da, kada ih recimo pronađu na svojim tavanima, pozovu stručnjake umjesto da ih ubiju. Po putu možda i zavole ili barem razviju sentiment za leteće životinjice.

"Zavolio sam male beštije čim sam ih prvog puta uzeo u ruke i osjetio ih na dlanu, zaista su posebni", kaže Freeze.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.