Mnoštvo je asteroida bogato mineralima, metalima i vodom, što ih čini odličnim potencijalnim sustavom podrške za život u svemiru koji ne bi bio ograničen stalnim povratcima na Zemlju.
"Asteroidi imaju mnoštvo materijala koji su važni za čovjekove aktivnosti i život. Samo oni kraj Zemlje mogli bi osigurati sve za funkcioniranje više od deset milijardi ljudi", kaže Peter Stibrany, šef razvoja i strategije kompanije Deep Space Industries.
Uz to, njihova relativno mala masa znači da imaju slabo gravitacijsko polje, tako da je mnogo lakše na njih sletjeti i uzletjeti nego na, recimo, mjesec, piše Financial Times.
Kada bi pravilno znali iskoristiti sve što nam nude asteroidi, kaže Stibrany, to bi značilo da bi ljudi s vremenom mogli živjeti i raditi u svemiru bez da moraju sve nositi sa sobom sa Zemlje.
"Biti će kao benzinske crpke u svemiru, samo za sve moguće "vrste" goriva", kaže Chris Lewicki iz Planetary Resources.
"Izbor o tome na kojim asteroidima treba započeti s rudarenjem ovisi i o lokaciji i o građi, tj. čime je asteroid bogat. Treba ih postaviti tamo gdje će prolaziti letjelice, da im to budu usputne stanice", kaže Lewicki. Prva istraživanja poslužiti će se infracrvenom spektroskopijom kako bi se približno saznalo koliko je asteroid bogat vodom ili mineralima. Minerali mogu biti u obliku šljunka ili pijeska, a voda može biti zamrznuta ili "zarobljena" unutar kamena.
No, na kraju će biti nužno ipak otići tamo (ili poslati kamere) te "uživo" pogledati gdje bušiti bunar ili raditi rudnik.
Misije koje uključuju lansiranje pravih raketa započela je NASA i Japan, no troškovi su golemi. Razvoj manjih letjelica će s vremenom spustiti cijenu čitavog projekta. Letjelica veličine manjeg frižidera može se lansirati za manje od 10 milijuna, a van atmosfere se može "povesti" na komercijalnoj raketi.
Težine oko pet kilograma i naoružani teleskopom nanoletjelice su, kažu znanstvenici, budućnost ovog projekta. Mogli bi letjeli 1.000 km od asteroida i koristili bi elektronska jedra koja bi "punile" solarne oluje, i registrirali bi i najmanje detalje koji se ne mogu vidjeti sa Zemlje.
Idealno bi bilo imati flotu od pedesetak nanoletjelica koje bi kroz tri godine "odradile" šest ili sedam asteroida oko Sunca. Informacije bi se skladištile na čip i slale do Zemlje tijekom preleta.
Nanosateliti bi otkrili i male mjesece promjera 5-10 metara koji nisu vidljivi sa zemlje. Njih bi "zamotali" u membrane i ostavili da se kuhaju ispod solarne radijacije, a proces bi prirodno izolirao vodu i ostale materijale.
Nanoletjelice mogle bi uvelike pomoći i u skeniranju svemira u potrazi za asteroidima kojima bi se Zemlja mogla naći na putu, tako da je korist višestruka.
Za dvadesetak godina moglo bi biti 5.000 "stanovnika" u svemiru.
