Top News
4025 prikaza

Zviždači: Ništa se nije promijenilo još od slučaja Lepej

Ankica Lepej
Patrik Macek (PIXSELL)
Prošlo je 18 godina odkada su Hrvati dobili svoju prvu zviždačicu

Iako nam se od tog dana život okrenuo naopako, vjerujte mi da nisam ni jednom požalila za svojim činom vlastite savjesti. 

Napisala je to ovaj tjedan na svom Facebook profilu Ankica Lepej, danas umirovljenica koja se bori s teškom bolešću. Povod za objavu je bilo punih 18 godina odkada su Hrvati dobili svoju prvu zviždačicu za koju mlađe generacije i ne znaju. 

Službenica Zagrebačke banke je otkrila na računima obitelji Tuđman 200.000 tadašnjih maraka neprijavljenih u imovinskoj kartici, a kasnije se priča rasplela i kamo su išle donacije Zaklade "Naša djeca" koju je vodila Ankica Tuđman. Ali ovo nije priča o obitelji Tuđman, nego o zviždačima i što se promjenilo zadnjih 18 godina.

Lepej je tada dobila podršku građanske javnosti i medija, ali i niz napada. Danas, 18 godina poslije nije se nažalost promjenilo ništa. Ni u zakonodavstvu, niti u mentalnom sklopu.

U svojoj karijeri susreo sam se s niz onih koji su odlučili progovoriti o nepravilnostima, kriminalu, sumnjivim poslovima. I obrazac je uvijek isti. Napadi kreću s neke od sljedećih razina: uvijek se nađu kolege koji zviždača opišu kao lijenog ili sebičnog, pa je izašao u javnost jer su ga tjerali raditi. 

Drugo je da je častohlepan ili samo pohlepan, pa traži materijalnu korist ili pažnju medija. Treći je da iza stoji neka politička opcija kojoj pripada, a "cinkao" je one druge kako bi ostvario politički probitak za svoju stranku.

I to su razlozi zbog kojih dio javnosti uvijek odmahne rukom i stvara se dojam da zviždaču ne treba vjerovati. Hajdemo pretpostaviti da su sve difamacije koje smo naveli apsolutno točne. Imamo lijenog, častohlepnog i politički motiviranog zviždača. 

Ali ako je taj čovjek dao dokumente koji otkrivaju kriminal, zašto je važna njegova motivacija? Nije li važnije jesu li informacije točne? Nije li važnije otkriti kriminal? Nažalost, ove filtere ne koriste mnogi koji u javnom prostoru raspravljaju o sličnim slučajevima.

Primjeri su brojni. Posljednji slučaj je kada je Zrinka Paladino, zamjenica pročelnika Zavoda za zaštitu spomenika u Zagrebu otkrila kako je Tomislav Horvatinčić po hitnom postupku, bez ikakve stručne rasprave i mimo pravila dobio dozvole za svoje terase. 

A onda je progovorila i o ostalim slučajevima. Kritika na Paladino su bile sljedeće: zaposlena je preko veze, zašto je sad odlučila progovoriti kada je Bandić oslabio, suprug joj je prijatelj s Bandićem, bori se za poziciju pročelnice, zašto to nije ranije spriječila...

Kada je službenica Jasmina Jovev dala hrpu dokumenata o sisanju novca Marine Lovrić Merzel, oputživali su je da je HDZ-ova krtica, da se osvećuje jer je dobila otkaz, da je koristila veze da na HRT-u govori o svemu jer joj je muž tamo radio.  Na kraju su zaključili da je super prošla jer su na kraju vraćeni i ona i suprug na posao. 

Damir Mihanović je prvi progovorio o Fimi mediji i njegovo svjedočanstvo je bilo ključno za otvaranje najvećeg korištenja javnih tvrtki za financiranje HDZ-ovih izbornih kampanja pod Ivom Sanaderom. Mihanoviću je kasnije vraćen na posao nakon što je dobio otkaz, pa će mu i sada reći da je postao direktor i omogućio si lagodni život što je progovorio.

Vlatko Klarić je progovorio o izvlačenju novca iz Ustanove za rehabilitaciju invalida URIHO i dobio otkaz, tužbe, napad kolega jer je je išao protiv najosjetljivih osoba i još se vucara po sudovima. Ravnatelj čeka završetak policijske istrage, na svojoj je funkciji i kandidira se na stranačkim listama.

Vesna Balenović koja je progovorila o kriminalu u Ini je prošla godine sudovanja, pa čak i ako se pokazalo da je u pravu, sve je utjecalo i na nju. Sada je javnost više i ne doživljava ozbiljno, nego kao osobu koja se sada gura svagdje. 

Činjenica o kojima je govorila više se nitko i ne sjeća

Sve one osobne drame koje su prolazile osobe koje su digle glavu, teško je prepričati. Neke nikada i nisu prijavile policiji niti javnosti. Ali svede se na prijetnje, porugu, gubitak posla, a na kraju je jedno sigurno: nitko nije dobio nikakvu odštetu ili nedaj bože nagradu za sve ukazano. Pali su u zaborav.

Koliko god se pričalo o zakonu o zaštiti zviždača, on nije donesen. Koliko god u zakonu stojalo da je svatko dužan prijaviti kriminal ako ima saznanja o njemu, zbog ovih razloga većina u Hrvatskoj ipak šuti. Znaju što ih čeka. 

Nije ovo SAD u kojem je čovjek koji je otkrio aferu s podmićivanjem Daimlera dobio 10 posto odštete koja je naplaćena od tog automobilskog diva. Kod nas nema nagrade, osim što se te osobe mogu pogledati u lice. Oni prolaze puno veće životne drame od onih koji su odlučili na svom poslu sami sebi i svojoj obitelji reći: "neću talasati, svi rade tako, teška su vremena i želim svoj mir".

DORH radi polako, a dok se istrage završe, zviždači i novinari dobijaju presude protiv sebe. Treba se prisjetiti samo obrazloženje sutkinje u jednom slučaju otkaza. "Vi ste sve prijavili DORH-u i nije zato bilo potrebe da to podjelite i s javnosti", obrazložila je zašto je zviždač zaslužio otkaz. Istraga traje dvije godine nakon te presude.

Sa sporim institucijama, licemjerjem u politici koja uvijek veliča zviždače kada rade protiv njihovih protivnika, a gazi ih đonom kada se radi o "njihvim", sa mentalnim sklopom podcjenjivanja građanske hrabrosti,na kraju se  i  18 godina nakon slučaja Lepej može za Hrvatsku zaključiti: Nema zemlje za zviždače.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.