Top News
269 prikaza

Živimo u civilizaciji kukavica koju dječja smrt šokira, ali ne mijenja

Zid dobrodošlice izbjeglicama ispred sjedišta Europske komisije
DPA/PIXSELL
Izbjeglice uglavnom dolaze s prostora na kojima je ciljano urušen državno-pravni okvir

Potresna slika tijela dvojice dječaka, Galipa (5) i njegova brata Aylana (3), podrijetlom Kurda, koja su isplivala na plažu Bodrum u Turskoj, uzdrmala je svijet i postala simbol biblijskog migracijskog vala koji je iz Turske i Grčke zapljusnuo Balkan, te Italiju iz smjera Sredozemlja. Dječaci su, zajedno s drugim izbjeglicama iz Sirije, pokušavali stići do grčkog otoka Kos. 

Bili su na prenatrpanom čamcu koji se prevrnuo. Osim dječaka utopilo se još 11 izbjeglica. Među njima i majka dječaka. Otac dječaka preživio je i doplivao do obale.

Dječaci su s roditeljima živjeli u gradu Kobaneu uz tursko-sirijsku granicu, naseljenom sirijskim Kurdima, odakle su izbjegli nakon napada ISIL-a. Brod se prevrnuo 30-ak minuta nakon što je krenuo iz Turske prema Kosu. Otac dječaka namjerava se vratiti u Kobane i tamo pokopati ženu i sinove. 

Tako, otprilike, završava prosječan kurdski san o boljem životu koji je okončan u vodama Egejskog mora. Izbjeglice uglavnom dolaze s prostora na kojima je ciljano urušen državno-pravni okvir. 

Iz zemalja koje još imaju kakavtakav pravni poredak, poput Egipta, Tunisa ili Jordana, izbjeglice ne pristižu, iako se radi o zemljama sa slabašnim ekonomijama, iz kojih bi bilo logično očekivati ekonomske migracije.

Samo ovaj detalj dovodi u pitanje aktualne teorije zavjere, koje su u skladu s pomalo zaboravljenim “sukobom civilizacija”, o migracijskom valu kao svojevrsnom islamskom, odnosno islamističkom trojanskom konju u srcu Europe. Iskustvo Bliskog istoka još je jedan važan “motivizacijski faktor” izbjeglicama.

Tamošnji konflikti, naime, traju desetljećima, oni se ne rješavaju, nego se privremeno konzerviraju i ostavljaju u “naslijeđe” narednim generacijama, pa potom, prema potrebi, aktiviraju. Najbolji primjer je Libanon. Naravno, u ljudskoj rijeci ima svega: od ekonomskih migranata, pa do ratnih stradalnika bez domovine i budućnosti.

Generaliziranja koja ovu humanitarnu katastrofu svode isključivo na priču o ljudima koji “traže (njemačkog) kruha preko (sirijske ili libijske) pogače”, iako je, pretpostavljam, među izbjeglicama mnogo i takvih, jedan je vid minoriziranja i pilatovskog pranja ruku nad ljudskom tragedijom golemih razmjera. 

Ta priča pada u vodu upravo na primjeru poginulih dječaka. Naime, oni dolaze iz Kobanea, “grada mučenika”, kako su svojedobno nazivani Sarajevo ili Vukovar, koji su postali simbol ratnih stradanja na ovim prostorima. 

Postavlja se pitanje kako slična priča nije napravljena oko Kobanea u kojem više od godinu dana traju krvave borbe između domicilnih sirijskih Kurda i ISIL-ovih ubojica, a grad je gotovo u cijelosti porušen. 

Što bi se to još trebalo dogoditi da bi Kobane postao grad simbol stradanja? Ili za te prostore vrijede neka druga pravila? Ili je pak u pitanju nešto treće? 

Kurdi su u Kobaneu pokazali kako se organiziranim otporom može uspješno suprotstaviti ISIL-u, ali ta priča nema status breaking newsa u svjetskoj javnosti, jer ruši sve alibije SAD-a i njegovih saveznika za nedjelovanje, odnosno zamrzavanje konflikta?

Jedna od najpotresnijih slika iz Vukovara slika je uplakane djevojčice u koloni koja napušta ubijeni grad. Do smrti dvojice kurdskih dječaka, ovaj egzodus nije imao svoje “lice”, na izbjeglice se gledalo iz “googleearthovskih” visina, iako su dječaci iz Kobanea samo jedni od bezbroj djece čija je sudbina slična. 

Mitologizacija Kobanea svela se na bljutavu medijsku priča o neimenovanoj djevojci ratniku iz Kobanea, Kurdkinji, koja je bila plod propagandne mašinerije u vrijeme kada se činilo da je pad Kobanea u ruke ISIL-ovih ubojica pitanje dana. To je bio jedan vid “posmrtne” mitologizacije i svođenje posljednjih dana jednog grada na bizarni reality show.

Iritira šutnja američke administracije u povodu ove krize, iako se radi o ključnim kreatorima pretvaranja Sredozemlja u masovnu grobnicu ili Sirije u mjesečeve krajolike, kao i šutnja njihovih ključnih saveznika u ovim procesima, Saudijske Arabije i Erdoganove Turske, koji predstavljaju svojevrsnu pupčanu vrpcu koja održava ISIL na životu. 

Pogotovo je sporna uloga Turske, čije su neootomanske ambicije potpalile iskru sukoba u Siriji odakle stiže najviše izbjeglica. Šutnja Europe o šutnji SAD-a na neki način se podrazumijeva. 

Europska unija je, primjerice, aktivno asistirala SAD-u pri destabilizaciji Ukrajine svojom servilnošću prema politici NATO pakta i SAD-a, dovodeći tako jedan sukob visokog intenziteta na vlastite granice, a za tuđi interes. 

Kao što je šutjela prije nekoliko godina kada je bio aktualan “raketni štit” nad Poljskom koji nije bio namijenjen nikakvoj zaštiti već pukoj demonstraciji moći. Ili je to bio “uvod u Ukrajinu”? 

Europa, zapravo, već dulje vrijeme nekritički servisira pogubnu američku politiku kaosa na čijim ruševinama niču pokreti poput Al-Kaide ili ISIL-a, ili ukrajinskih neonacista, maligni otpad koji u određenom trenutku postane problem. 

Ovaj migracijski val pokazuje kako je došlo vrijeme naplate jedne takve poltronske politike. Troredi bodljikave žice na mađarsko-srpskoj granici najvjerodostojnija su slika Europe danas. 

Ne sumnjam da bi Europska komisija najradije cijelu Uniju opasala Orbanovom “bodljikavom” vizijom svijeta, a ne treba smetnuti s uma da je bodljikava žica najsažetiji opis Europe dvadesetog stoljeću.

“U šutnji je sigurnost”, slogan je jednog Andrićeva junaka, vezira Jusufa, kojega ta mitska šutnja nije zaštitila. Europska šutnja i servilnost krije u sebi klicu vlastite propasti. 

Slična šutnja gotovo je izazvala njeno samoukinuće, s britanskim premijerom Nevillom Chamberlainom kao njenim simbolom, zapadnjačkom reinkarnacijom Andrićeva vezira Jusufa, koji se pretvarao kako se na Istoku Europe ništa značajno ne događa, odnosno ne događa se ništa što se na bilo koji način tiče Ujedinjenog Kraljevstva, kao što se sudbine stotine tisuća ljudi ni na koji način “ne tiču” SAD-a.

U sklopu ove humanitarne katastrofe treba govoriti i o Ukrajini. Ukrajina je dio istog geopolitičkog paketa sa Sirijom, Egiptom, Irakom, i još jedan dokaz kako je razvikani “sukob civilizacija” bio samo “topnička priprema” za ono što se danas događa. 

Kada su krenula tamošnja previranja i zaklinjanja u Europu, u hrvatskim medijima objavljen je niz izvrsnih članaka o naivnosti Ukrajinaca. Naravno, članci su bili potkovani vlastitim iskustvom. 

Europska unija i NATO pakt pretvoreni su u puki instrument jedne hegemonističke politike koja je u interesu samo jednog člana, dok ostalima donosi rijeke izbjeglica, a u zemljama izravno pogođenim nasiljem smrt i egzodus. 

Ukrajinski nacionalisti koji su odabrani za inicijalno paljenje vatre u Ukrajini, ovih dana po ulicama Kijeva demonstriraju pravo lice nacionalizma, odnosno fašizma: tko nije s nama, protiv nas je. Osnivanje neonacističkih eskadrona smrti, ako već ne postoje, sljedeća je logična etapa “isilizacije” Ukrajine. 

U vrijeme Vijetnamskog rata održavane su brojne masovne demonstracije protiv politike američke administracije u Vijetnamu. 

Nažalost, iz današnje perspektive to je samo sjetna slika bolje prošlosti koja teško da će se ikad više ponoviti i neugodni podsjetnik na vrijeme kada su ljudi još imali toliko ponosa (i hrabrosti) da glasno kažu kako se određene stvari ne smiju činiti u njihovo ime, dok mi živimo u nakaradnoj civilizaciji udvorica, uhljeba i etičkog kolapsa.

Ovih dana mediji se groze od eventualne pobjede Donalda Trumpa kao republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a, lika koji otvoreno zagovara rigidnu antiimigracijsku politiku u SAD-u i nastavak hegemonističke politike u svijetu. Koja je razlika između Donalda Trumpa i Baracka Obame, na primjer? 

U političkom pogledu nikakva, a u onom drugom razlikuju se tek po jednoj “sitnici”: jedan od njih je licemjer, a drugi nije. Stoga bi pobjeda “američkog Berlusconija” na narednim predsjedničkim izborima u SAD-u bila sjajna stvar za svijet.

Sve bi ostalo isto, ali bi barem pale “spektakularne” maske koje su dobacile i do Nobelove nagrade za mir.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.