Top News
1089 prikaza

Žena špijuna skoro je uprskala najveću ratnu operaciju

Iskrcavanje Saveznika u Normandiju 1944., plaža Omaha
Mick Stephenson
Čeznula je za domom i zbog toga je dovela u opasnost špijunsku akciju koja je promijenila tijek rata

Najvažnije je bilo što dulje držati nacistički Berlin u uvjerenju da će velika invazija Saveznika na europsko kopno biti kod Calaisa i nigdje drugdje. Bila je riječ o "Operaciji Overlord" o "Danu D", a na kocki je bio ishod kompletnog Drugog svjetskog rata. U posljednji trenutak sve je umalo propalo, da bi stvar spasilo nekoliko pari svilenih čarapa. Dandanas MI5 na svojim stranicama naziva Juana Pujola Garciu "najboljim dvostrukim agentom Drugog svjetskog rata". Španjolska kinematografija naziva ga i "špijunom koji je spasio svijet". Pritom su i jedni i drugi u dobroj mjeri u pravu. Garcia je bio sin bogatog industrijalca iz Barcelone, te je s početkom rata uspio uvjeriti naciste da je čvrsto naumio špijunirati za njih.

Već tad Garcia je bio u vezi s britanskom tajnom službom MI5, otkrivaju dokumenti u britanskom arhivu. Odselio je u Englesku i cijelo vrijeme nacistima prodavao priču da u Londonu razvija obavještajnu mrežu, preko koje im u Berlin šalje niz informacija koje je zapravo kontrolirao London. Kulminacija tog odnosa uslijedila je uoči masovnog iskrcavanja savezničkog ratnog megastroja u Normandiju. Garcia je Nijemce držao u čvrstom uvjerenju da će se Saveznici iskrcati u Calaisu, što je značilo da su normandijske plaže i okolica neusporedivo slabije branjene nego što bi inače bile, a o čemu je direktno ovisio uspjeh Operacije Overlord.

Sve je funkcioniralo savršeno, sve dok se sve skupa umalo nije katastrofalno raspalo zato što je Garcijina mlada supruga Araceli Gonzalez de Pujol umalo pukla na živce čameći s djecom sama u Londonu, daleko od mediteranskog raja u kojem je odrasla i osuđena na, blago rečeno, otužnu britansku kuhinju tog doba, i to još dodatno kompromitiranu ratnim racionalizacijama. Ona je u London došla s dvoje male djece u proljeće 1942., kao 23-godišnjakinja koja nije znala ni riječ engleskog jezika. MI5 je sve bilježio. Padala je u depresiju zbog previše makarona i krumpira u prehrani, s malo ili nimalo ribe.

Slijedilo je to što joj je stala užasno nedostajati majka, jer, kako joj je suprug radio od jutra do mraka, praktično nije imala s kime razgovarati, osim s djecom. I kao što je svaka zdrava tajna služba užasno paranoična, tako se i MI5 jako zabrinuo da bi gospođa Garcia u nekom trenutku mogla odjuriti u veleposlanstvo Kraljevine Španjolske, što bi značilo da bi preko njih vrlo brzo o aktivnostima njenog supruga doznali i Francovi saveznici u Berlinu, odnosno Hitler. Pod hitno se moralo raspoložiti depresivnu suprugu. MI6 naložio je svom agentu u Lisabonu u neutralnom Portugalu da nabavi 12 pari svilenih čarapa, robe apsolutno nemoguće za nabaviti u Britaniji u ratu.

No, ovaj nije mogao nabaviti njenu veličinu. Tommy Harris iz MI5 bio je zadužen za gospođu Garciu. "Da Britanija nije ispunila obećanje, to bi imalo užasan učinak na njen moral. Tako da je to bila sitnica u odnosu na cjelokupnu važnost", napisao je on tada. Zato se toga osobno prihvatio i od agenata iz Lisabona 4. ožujka 1943. dobio poruku da su uspjeli i da očekuju "platiti 10 šilinga carine za kupljenu robu". Harris je inače i sam imao majku Španjolku i pohađao fakultet u toj zemlji. Zato je razumio Garcijinu suprugu, njen temperament i povremene napadaje "skoro pa neuravnoteženog ponašanja" u kući u Harrowu u sjevernom Londonu gdje je čamila sama s djecom.

Harris je zato uspio isposlovati da joj iz Španjolske skoro pa prošvercaju i majku i vrlo ozbiljnu i staloženu 17 godina stariju sestru. "Agent Garbo je rekao da će njena majka preuzeti skrb i čuvanje djece, a njena starija sestra će preuzeti vođenje domaćinstva. Gospođa Garbo će napokon imati nekoga za čavrljanje po cijele dane", zabilježilo je Harris. Naravno da su Garbovi bili kodni naziv za Garcijine. No, 21. lipnja 1943. umalo se dogodilo potpuna katastrofa. Puna kuća temperamentnih Španjolki i jednog Španjolca dovelo je do svađe koja je potrajala dobar dio noći, te je gospođa Garcia ujutro telefonirala Harrisu i totalno van sebe rekla mu da ne može više i da ide u španjolsko veleposlanstvo kako bi se vratila kući.

"Neka me odmah sutra ubiju, ali ja više ne želim živjeti u Engleskoj. Više ne želim živjeti jedan jedini dan s mojim suprugom. Ti ostani s njim!", vikala mu je u slušalicu. Nastala je opća panika u Londonu. A onda je Garbo pronašao rješenje. Rekao je svojim da njegovoj supruzi, dok je on na poslu tog dana, jave da ga je vrh MI5 maknuo iz svih operacija, a da je on na to reagirao takvim gnjevom da su ga uhitili. Naravno da mu se supruga rasplakala kao kišna godina kad je to čula. Dan ili dva poslije čak su je odveli u Camp 020 u jugoistočni London da posjeti svog supruga, sad iscrpljenog, neobrijanog zatvorenika u zatvoreničkoj otrcanoj uniformi.

Sva u suzama tisuću puta mu se ispričavala, obećavala da neće više nikad i tako je špijunska operacija njenog supruga napokon mogla mirno nastaviti. Čak je i danas spektakularno koliko je Garcia bio uspješan. Nijemci su u Calaisu držali dvije oklopne i čak 19 pješadijskih divizija još dva mjeseca nakon iskrcavanja Saveznika u Normandiji. I ne samo to, nego mu je Hitler osobno dodijelio željezni križ 29. srpnja 1944. zbog posebnih zasluga. I jedino što Garcia nije uspio, bio je njegov brak. Kratko nakon Drugog svjetskog rata supružnici su se razveli, da bi se on ubrzo ponovo oženio i, nakon glumljenja svoje smrti kako bi izbjegao eventualnu osvetu preživjelih nacista, nastavio je živjeti u Caracasu u Venezueli, gdje je umro 1988. u dobi od 76.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.