Top News
3197 prikaza

Zabranjena priča o dolasku Putina na vlast

Vladimir Putin i Dmitrij Medvjedev
Michael Kappeler (DPA/PIXSELL)
Priča o Putinovu dolasku na vlasti toliko je osjetljiva tema da izdavač jednog časopisa nije dopustio njeno objavljivanje na ruskom tržištu

Bilo je to hladno jutro u Moskvi na devetu obljetnicu jedne, većinom zaboravljene, eksplozije. Točno u 5 sati i 3 minute 13. rujna 1999. godine eksplodirala je bomba u podrumu deveterokatnice na adresi 6/3 Kaširskoja autocesta. Umrla je 121 osoba, a bila je to treća u nizu eksplozija stambenih zgrada tog krvavog rujna u Rusiji.

Nedavno imenovan premijerom, Vladimir Vladimirovič Putin, okrivio je čečenske separatiste za terorizam i naredio potpuno uništenje njihovog otpora u Čečeniji. Ofenziva je potpuno uspjela i Putin je postao heroj nacije, a uskoro je preuzeo vlast nad čitavim državnim aparatom koju nije ispustio sve do danas.

Na mjestu te zgrada sada su samo uredne gredice cvijeća, ali fokus priče je jedan starac. U jutro devete obljetnice on je dugo stajao kraj malog spomenika s imenima ubijenih. "Živio sam tu u blizini, a eksplozija me probudila. Dotrčao sam što sam prije mogao, ali... Ništa. Ništa. Samog dječaka i njegovog psa smo izvukli. To je bilo sve. Ostali su već bili mrtvi", rekao je on Scottu Andersonu, tada novinaru GQ-a.

Vladimir Putin | Author: REUTERS REUTERS
Starac je imao puno osobniju vezu s eksplozijom nego što se činilo na prvi pogled. Njegova kćer, zet i unuk živjeli su u toj zgradi i svih troje ubijeno je tog rujanskog jutra. "Kažu da su to Čečeni napravili, ali lažu. Bili su to Putinovi ljudi. Svi znaju. Nitko ne želi pričati, ali svi znaju", rekao je taj potreseni bivši mornar.

Sam Anderson kaže da je taj niz eksplozija po stambenim zgradama kada je ubijeno tristotinjak civila bio jedan od najgorih terorističkih napada u svjetskoj povijesti. Čak i u godinama nakon što su ruševine zgrada uklonjene, mrtvi pokopani i spomenici izgrađeni, još uvijek se vode velike, ali tihe, rasprave o pravom krivcu za eksplozije.

Rusija je pred kraj prošlog tisućljeća u Putinu pronašla svog anđela osvete koji je ujedinio državu i uništio neprijatelje te izveo državu iz velike krize. Još uvijek stoji veliko pitanje je li netko blizak Putinu postavio bombe, je li ruska tajna policija ubila stotine sugrađana samo kako bi jedan njihov završio na vlasti. Kakav god odgovor bio na ta pitanja, teško je i zamisliti da bi Rusija danas bila takva kakva jest da Putin nije preuzeo vlast.

Upravo zbog svih tih glasina, doista je neobično da jako malo ljudi izvan Rusije raspravlja o tim događajima. Postoje glasine da je nekoliko obavještajnih agencija provelo vlastite istrage zbog eksplozije, ali nitko nije javno objavio rezultate istrage. Možda i najneobičnije od svega je što jako malo američkih parlamentaraca želi pričati o tim događajima. 2003. godine je John McCain rekao da postoje realne optužbe da FSB, nasljednica zloglasnog KGB-a, stoji iza tih napada. Međutim, američke vlasti ni američki mediji nisu previše pričali o napadima po Rusiji.

Ruski mediji jedan po jedan su odustajali od praćenja ili istraživanja bombaških napada. Oni rijetki koji su se odlučili istraživati na svoju ruku često su umrli pod ne baš potpuno razjašnjenim okolnostima. Ubijena su čak i dvojica parlamentaraca koji su sjedili u odboru za istraživanje napada.

I onaj starac s početka priče, koji je izgubio pola obitelji u jednoj eksploziji, isprva je htio pomoći Andersonu. Obećao je da će ga upoznati s drugim obiteljima koje sumnjaju u službenu verziju događaja. Nekoliko dana kasnije nazvao je novinara i rekao: "Žao mi je, ali ne mogu. Razgovarao sam sa suprugom i šefom i oboje su rekli da sam gotov ako se sretnem s tobom".

Možda i jedini Rus koji će otvoreno pričati o neslavnim događajima kasnih devedesetih je Mihail Trepaškin, bivši KGB-ovac i FSB-ovac. Ležao je u zatvoru, kolegu su mu ubili, prijetili su mu obitelji, ali ništa ga nije spriječilo da otvoreno priča o problemima unutar njegove organizacije.

Rusija je u to vrijeme država duboko prožeta korupcijom i kriminalom. Koliko je korupcija doprla u sve pore društva govori jedna racija iz 1995. godine provedena pod budnim Trepaškinovim okom. Upali su u moskovsku poslovnicu banke Soldi kako bi uhvatili čečensku bandu. U maniri pravih kriminalističkih romana, uhvatili su dvojicu časnika FSB-a i jednog generala ruske vojske. Otkrili su i uređaje za prisluškivanje koje su postavili urotnici. 

Vladimir Putin | Author: REUTERS REUTERS
"Sve te sprave imaju serijske brojeve i mi smo ih pratili. Otkrili smo da su svi uređaji došli ili iz FSB-a ili iz ministarstva obrane", ispričao je Trepaškin. On se revno bacio na istragu, ali njegovim nadređenima se to nije nimalo svidjelo. Prvo su ga maknuli s istrage, zatim su ga počeli istraživati njegove dojučerašnje kolege. U međuvremenu su gotovo svi uhićeni u banci izišli na slobodu, a ni uhićeni FSB-ovci nisu odgovarali zbog bilo kakvih zločina.

Trepaškin, na izmaku snage, obratio se Borisu Jeljcinu. "Mislio sam, ako predsjednik zna što se događa, nešto će uraditi po tom pitanju. Tu sam pogriješio", rekao je Trepaškin. Ispostavilo se da je Jeljcin gotovo jednako korumpiran kao i ostatak državne vlasti i obavijestio je Trepaškinove nadređene. Mjesec dana kasnije, Mihail je otišao iz FSB-a i nastavio se boriti civilnim putem.

Izvan službe, ali ne i izvan akcije, Trepaškin je postajao sve veći problem visokim dužnosnicima. Za rješavanje tog problema zadužili su novoosnovani ured za borbu s korupcijom i to jednog posebnog agenta. Nedavno se vratio iz čečenskog rata kao protuobavještajac i bio je savršen kandidat. Bio je to Aleksandar Litvinenko.

Litvinenko nije htio ubiti Trepaškina zato što je vidio što je sve on napravio i koliko se borio protiv korupcije u državi. Uskoro je Litvinenku naređeno da ubije i Borisa Berezovskog, oligarha nekad bliskog Putinu. On na to nije pristao i jednog dana upao je na tiskovnu konferenciju gdje je potpuno raskrinkao sve što se događa.

U godinama nakon tog čina, Litvinenko je ubijen trovanjem radioaktivnim polonijem, a priču o Trepaškinu i bombama koje su dovele Putina na vlast svi su zakopali.

Andersonova priča objavljena je na stranicama GQ-a, ali vlasnici magazina nisu dopustili objavu članka na ruskom tržištu, a nisu dopustili ni objavu na internetu. Tek velikim naporom samog autora, priča je nedavno objavljena na stranicama Longform projekta.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.