Top News
153 prikaza

Za Zapad su rušili režime, a danas kolju pred kamerama

ISIL-ovi militanti
Wikipedia
Tijekom afganistansko-sovjetskog rata CIA je zdušno usluživala one koji će poslije postati njezini neprijatelji, baš kao što su džihadisti opremljeni oružjem koje se slalo svakoj budali koja se borila protiv Bašara Al Asada

Otmica i brutalna, za kamere i videodistribuciju brižljivo pripremljena likvidacija Tomislava Salopeka, nanovo je aktualizirala i priče o takozvanoj Islamskoj državi (Iraka i Levanta) kao produktu obavještajnih službi, prije svih izraelskih i američkih. 

Zapravo, teoretičari zavjere samo su varirali već ispričanu, poznatu storiju o CIA-inu projektu stvaranja terorističkih organizacija s islamskim prefiksom, često ponavljanu u vrijeme dok je Al Kaida još nešto značila na listi globalnih zločinaca.

Istini za volju, ne može se reći kako nema sličnosti, no one ne govore o velikoj uroti, nego, sasvim suprotno, o kratkovidnosti u izboru saveznika na Bliskom istoku i drugim, trusnim područjima.

Niti je, dakle, tajna kako je CIA u vrijeme afganistansko- sovjetskog rata izdašno pomagala one koji će poslije postati njezini prvi neprijatelji, baš kao što je poznato da je današnji ISIL opremljen i onim oružjem koje se bez suvišnih zašto slalo svakoj budali koja se deklarirala kao protivnik režima Bašara Al Asada. 

Problem, međutim, nije u tome što iza karcinoma civilizacije - kako je predsjednik SAD-a Barack Obama nazvao Islamsku državu - stoje ozbiljne špijunske agencije, nego je problem što ih tamo negdje, daleko iza scene, nema. 

Da je suprotno, neprijatelj ne samo da bi bio, kažimo tako, poznatiji i po automatizmu lakši za svladavanje, nego bi postojala i kakva-takva kontrola nad njim. U prijevodu, zapovijed o postojanju mogla bi zamijeniti zapovijed o raspuštanju.

Kad, dakle, govorimo o vezi zapadnih centara moći s usponom organizacija poput ISIL-a, onda je tu najprije riječ o kontinuitetu krivih procjena i manjku vjere u mogućnost da će loše neprijatelje smijeniti gori, a to, u konačnici, na istu stranu povijesti i nišana stavlja i nekadašnje sukobljene strane.

Ima u britanskoj televizijskoj seriji “Obavještajci” (Spooks) epizoda kad razgovaraju jedan od šefova MI5, Harry Pearce, i pakistansko- britanski terorist čije je puštanje na slobodu, u tom trenutku, korisnije od njegova držanja u ćeliji, bez obzira na sve sumnje i dokaze.

Dok se rastaju, on kaže kako su, iako ni jedan to ne želi, sad zapravo na istoj strani. Pearce ga pogleda začuđeno, a netom oslobođeni osumnjičenik nastavi

“Nakon 11. rujna pojavila se generacija koju ne zanima povijest nego sutrašnje naslovnice. Ja od svojih ideala, pravde za Palestinu, smjene korumpiranog režima u Saudijskoj Arabiji i Bliskog istoka bez američkog prisustva, neću odustati. Samo što sad imamo zajedničkog neprijatelja. One koji će uništiti svijet”.

Zlatko Dizdarević, nekadašnji novinar sarajevskog Oslobođenja, kasniji veleposlanik Bosne i Hercegovine u Zagrebu, a zatim i u Iraku, Siriji i Libanonu, na pitanje o postojanju svijesti o mogućim posljedicama izbora saveznika kojima demokratske i civilizacijske vrijednosti nisu najbliže, kaže:

“Mimo svega što sam tamo decenijama gledao vlastitim očima, analizirao kao novinar i poslije diplomat, to je jedno od rijetkih pitanja na koje nemam definitivan odgovor. Kako je moguće da tolika ‘sila nebeska’ sa svom tom pameću, logistikom, naukom, štabovima, sredstvima, službama, satelitima itd. uspije ‘postići’ takve dugoročne strateške pogreške i promašaje koji su rezultirali pogubljenim svim ratovima koje su spektakularno pokretali. U ime ljudskih prava razarati sve što ima veze s elementarnim ljudskim pravima bilo bi groteskno da nije to što jeste. Ipak, mračnjaci kao što su ovi koji tamo haraju, i uporno idu dalje prelijevajući se na Libiju, pa Jemen, a sutra i dalje, ne mogu se ‘dogoditi’ tek tako, sami od sebe!”.

Kako, dakle, u praksi izgleda događanje mračnjaka, Dizdarević objašnjava na primjerima upravo Iraka i Sirije: “Zanimljivo je da je u Iraku nakon eliminacije Sadama Huseina Amerika na izborima i mimo rezultata glasanja za premijera progurala krajnje konzervativnog šijita Nourija al-Malikija.

Manipulacijom je izbačen iz igre pobjednički kandidat Ayad Allawi, britanski đak i ozbiljan umjereni političar koji je bio u savezu i sa sunitima i s Kurdima. Stvari su krenule nizbrdo do prilično izvjesnog raspada države. 

U Siriji, ekonomski stabilnoj državi sa sjajnom geostrateškom i geoenergetskom pozicijom, s jakom srednjom klasom trgovaca i neovisnom od kredita svjetskih lihvarskih institucija, proizvedena je revolucijaonoga trena kad se zemlja počela otvarati, modernizirati, oslobađati postupno totalitarnih karakteristika i ljudi prošlosti”.

Koncept prema kojem je neprijateljev neprijatelj mogući prijatelj, desetljećima već završava kaosom ili, u tek malo boljem slučaju, akumuliranjem moći kod onih koji s njom nemaju nimalo dobre namjere.

Socijalistička, demokratski izabrana vlast u Afganistanu srušena je uvlačenjem tadašnjeg SSSR-a u rat - sovjetska okupacija se, naime, nikad nije dogodila jer je sovjetska vojska došla na poziv službenog Kabula kako bi pomogla u sprečavanju pobune - iz koje su izrasli prvo ratni lordovi, pa talibani, te Al Kaida. 

Uporno i dugogodišnje etiketiranje Jasera Arafata i njegova sekularističkog i revolucionarnog Fataha kao terorista, osnažilo je radikalni, konzervativni Hamas, rušenje autokratskih, ali stabilnih režima otvorilo je prostor za ISIL kao nastavak Al Kaide gorim sredstvima.

Sve se, dakle, ponavlja, samo je svaki put sve više krvi. Izazivanje kaosa radi dugoročnih ekonomskih i kolonizatorskih interesa uvijek, ali uvijek, rezultira prelaskom iz kontroliranog u nekontrolirani nered, protiv kojeg se više ne može boriti samo vojnom silom. 

Odnosno može, ali bez naročitog efekta, onoga koji može jednom i za sva vremena zaustaviti pokušaje uništavanja civilizacije.

  • Calcoolator 14:18 28.Kolovoz 2015.

    Fair i mudro, pogotovo kad je Dizdarević konzultiran. Moj naklon. S tim da mislim kako je sve još uvijek itekako pod kontrolom.