Top News
3694 prikaza

Vrijeme je da vukovarski pacijent napusti bolničke sobe

Uzvanici prate prigodni program povodom 25. obljetnice stradanja Vukovara
Davor Javorović/ PIXSELL
Teški miris tamjana, domoljubna poezija koju ne osjećaju ni oni koji je pišu, prigodni program... To je muzej/ bolnica na otvorenom

I ove godine priprema se prigodan program u povodu obilježavanja obljetnice stradanja pacijenta V. U. Gotovo četvrt stoljeća nakon što se izbavio iz šestogodišnjeg zatočeništva poremećenog, sad već pokojnog, S. M. nalazi se pod posebnom skrbi u desnom krilu nekadašnje bolnice, danas pretvorene u muzej sa stalnim postavom - trauma. Godine koje je V. U. proveo u podrumu zarobljen, svakodnevno zlostavljan i ponižavan živeći sa spoznajom da su mu članovi obitelji likvidirani, zarobljeni ili nestali, na njemu su, kao što bi na svakome, ostavile traga. Ipak, osoblje desnoga krila nekadašnje bolnice, danas pretvorenog u muzej sa stalnim postavom - trauma, već dvadeset i pet godina čini sve kako teško oštećeni pacijent V. U. ne bi zaboravio niti jednu sliku užasa koji mu se dogodio, tumačeći organiziranim posjetima bolnice muzeja kako je neprestano vraćanje traumi jedini način da se postigne normalan život, ujedno zajednički cilj pacijenta i liječnika/kustosa.

Vukovar Tko su pobjednici? Top News Mlatili su vukovarske borce, sad šire ratnu psihozu

Prigodni program koji mu iz godine u godinu dobronamjerno osoblje priprema svaki je put sve bogatiji, traži od oštećenog sve više angažmana, prisjećanja, dovodi mu u sobu sve više publike, ulaže još više napora u pacijentovo oživljavanje nikad ispričanih epizoda i detalja proživljenog pakla. Program svake godine počinje sve ranije, a ove već u osam izjutra i proteže se na cijeli tjedan. Napretkom tehnogije u izravnom prijenosu realiziranom s trideset kamera, četirima reportažnim kolima i jednom pokretnom kamerom, koja će pratiti kretanje pacijenta po bolničkoj sobi, ostala krila bolnice prigodni program sad mogu pratiti na multimediskoj usluzi i-televizije. Odmah nakon buđenja u pacijentovoj sobi započinje stručni skup liječnika/kustosa na temu: Podsjećanje na težinu ozljeda zadobivenih u zatočeništvu uz izlaganje amputiranih udova. Pacijentu se svlači bolnička halja, ispipavaju se i ponovno iscrtavaju sva oštećena mjesta na njegovu tijelu, liječnici mu dvadeset i peti put detaljno opisuju napor i žrtvu koja je bila potrebna da rana po rana zacijele.

Pacijent se povremeno skanjuje i prevlači rubove halje preko koljena, oni vitalniji i oporavljeni dijelovi tijela još u sebi imaju snagu i mogli bi dovesti do toga da sam učini nekoliko koraka do izlaza, ali osoblje inzistira na sigurnom ostajanju u kolicima. Za to vrijeme u sobi je postavljena prigodna izložba fotografija ožiljaka s uvijek novim i do sada nikad viđenim. Jedan po jedan dolaze nepoznati ljudi, preživjeli rođaci, djeca rođena u vrijeme tragedije, djeca rođena nakon tragedije, djeca koja su tad bila djeca, i iako su danas odrasli ljudi, svi ih još nazivaju djecom i ne dopuštaju im izlazak iz sigurnog dvorišta dječje bolnice. Sjede u premalenim stolcima i prisiljeni su nositi prekratke plave jakne u kojima su se zatekli onog dana. Svjedoče o svojim traumama otprije četvrt stoljeća i, također u izravnom prijenosu, uz stručno vodstvo bolničara/kustosa prisjećaju se novih, nikad ispričanih detalja. Kler, koji u životu bolnice zauzima važnu ulogu, a koji je u vrijeme tragedije sve pratio na starim platformama, sudjeluje u obilježavanju događaja služenjem mise u bolničkoj sobi, refleksijama o vlastitoj ulozi u životu pacijenta, zaključujući kako bez njih ne bi bilo njegova današnjeg dostojanstvenog života u bolničkim uvjetima.

Na Mitnici postavljen banner dužine 210 metara s imenima Heroja Vukovara Transkripti Top News Dramatična snimka: Vukovar pred padom, a Tuđman spava

U jednom trenutku, kao i prilikom svake obljetnice, novinari istraživači upitat će samog pacijenta, unoseći mu mikrofone u lice, što njemu danas, nakon dvadeset pet godina od ishodišne traume njegova života, znači sve to što se dogodilo. Tražit će od njega da se u izravnom prijenosu prisjeti svakog izraza lica svoga krvnika S. M. tijekom šest godina zatočeništva, da ponovno proživi zadobivanje svake rane, svakog poniženja i užasa, svakog udarca, svakog dana provedenog u mračnoj prostoriji punoj leševa i smrti. Novinar istraživač ushićeno će nabrajati i ono što se pacijent potrudio zaboraviti, sve dok tronut ne odnese pobjedu i ugleda suzu u kutu oka koju je uspio izmamiti. Tad će se svi ponovno sjatiti oko kreveta, sretni što mu mogu pomoći, što ga onako malaksalog mogu dirati, što mogu gledati sebe u odrazu nemoguće boli, a da je ne osjete sasvim. A ako pacijent, nakon četvrt stoljeća, odluči zadnjim snagama krenuti drugim putem, prijenos će vjerojatno biti prekinut.

Ako slučajno, kad ga novinar istraživač upita što on sam želi kako bi konačno počeo živjeti normalno, iako je jasno da bolničko-muzejska infrastruktura od toga ne bi imala koristi, dakle ako pacijent tad ipak prošapće: "ja bih u kino ili na bazen, ili možda na glazbeni festival", osjetit će na sebi poglede koji mu jasno daju do znanja da je nezahvalnik, jer se upravo cijela bolnica, cijeli muzej, sve osoblje, mlado i staro, trude dati mu zasluženo dostojanstvo i pijetet. Posljednje večeri obilježavanja, kad prigodan program završi, uzvanici će po dvadeset peti put procijeniti kako bi za pacijenta bilo još bolje vezati ga za krevet, ostaviti potpuno nepomičnog i nemoćnog do dvadeset i šeste obljetnice jer tad će biti još zahvalniji za svoju slobodu i sve što mu pružaju. Ujedinjeni u mantri želje za normalnim životom, rijetko tko će se dosjetiti logičnog - ako imate nekoga tko se razbolio od zla, tuge i traume, možda mu treba nešto sasvim drugo.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman Pad Vukovara Top News Jastreb: Bit će pokolja!; Pantovčak: Pošaljite nam faks...

Umjesto bolničke sobe/muzeja - svježi zrak i putovanje, umjesto obroka od zemlje natopljene krvlju - vitamini, minerali, šareni tanjur voća i kolača, umjesto guranja prstiju u rane i ožiljke - prozračni pamuk preko kože i poticaj da se izađe u blagu toplu noć u kojoj svi podjednako pate i svi ponekad uživaju, umjesto teškog mirisa tamjana i unjkava refrena nabožnih napjeva - malo jazza i baršunastih vokala... Umjesto domoljubne poezije koju ne osjećaju ni oni koji je pišu ni oni koji je čitaju - dvije ili tri refleksije nad zajedničkom svakodnevicom i životom koji se, htjeli mi to ili ne, obnavlja. Ali posve je izvjesno, kad bi se to dogodilo, sve bi propalo. Bolnicu/muzej morali bi zatvoriti, a možda bi pacijenti vani na zraku shvatili što im doista treba, možda bi umjesto digniteta izabrali jedini život koji još imaju.

  • tifani 09:49 23.Studeni 2016.

    bravo bravo bravo!!!

  • damir_pacek 10:12 19.Studeni 2016.

    Remek -djelo publicistike. Čestitam i klanjam se!