"Negdje 2006. ili 2007., dok sam živio u Australiji, nazvao me brat Milijan i pitao jesam li zainteresiran za ulaganje u projket u građevini za koji je on smatrao da bi bila dobra investicija. I u Australiji sam se bavio građevinom s Nenadom Ninom Roguljom te sam smatrao da bi zarada bila bolja nego u Australiji. Radilo se o Opatovina projektu, odnosno o gradnji poslovno-stambenog kompleksa. Brat mi je rekao kako projekt vodi Šola. Znao sam Sandija, no ne i njegova brata Petra, koji je vodio taj projekt. Brat me nakon nekog vremena ponovno nazvao i rekao da, ako hoću ući u priču, trebam potpisati neke pravne dokumente i platiti 1400 kuna. Tad zbog poslovnih obaveza nisam mogao doći u Hrvatsku pa sam preporučio njega, no on mi je rekao da zbog svoje pozicije (op.a., bio je zaposlen u SOA-i) ne može, pa sam onda predložio njegovu suprugu Karmen Brkić, pa je tako i bilo. Grupa investitora s kojom sam raspravljao o projektu bila je spremna uložiti od dva do tri mlijuna dolara ili eura, s time da su tad dolar i euro bili gotovo isti. No na svjetskom tržištu došlo je do recesije pa smo odustali od ulaganja u projket, a onda je izašla i Karmen Brkić. Na kraju nisam ništa uložio u društvo Opatovina projekt", rekao je Jozo Brkić ovaj tjedan, svjedočeći na Županijskom sudu u Zagrebu u postupku Karlovačka banka.
Rekao je i kako je vidio studiju isplativosti prema kojoj bi se na području Opatovine sagradio niz poslovno-stambenih objekata.
"Bilo je predviđeno na stotine stanova, a zarada je trebala biti od 700 do 800 eura po metru četvornom", rekao je Jozo Brkić dodavši kako nije vidio projektnu dokumentaciju, kao ni pravnu dokumentaciju o tome tko bi bili ostali investitori i koliko bi tko imao u tvrtki niti koliko bi bila "teška" ukupna investicija.
"Nisam se interesirao o načinu zatvaranja financijske konstrukcije jer nije došlo do realizacije projekta", rekao je Brkić dodavši kako se ne sjeća je li Karmen Brkić nakon njegova odustajanja još bila u suvlasništvu tvrtke Opatovina projekt.
Na pitanje zamjenice ravnateljice Uskoka kako to da je na ispitivanju u Uskoku 2. listopada 2013. rekao da je voditelj projekta bio Sandi Šola, a na sudu njegov brat Petar, Brkić je ustvrdio da je samo pomislio na Sandija kojeg je znao od ranije i da je tek kasnije saznao da je riječ o Petru.
Milijan Brkić, koji nije osobno svjedočio u postupku jer su tužiteljice iz Uskoka i branitelji bil suglasni da se pročita njegov iskaz iz istrage, svjedočeći u Uskoku rekao je kako ga je s Opatovina projektom upoznao Sandi Šola na kavi na kojoj su bili prisutni i trećeokrivljeni Petar Šola te petookrivljeni Drago Brekalo, kao i Josip Jurčević.
Milijan Brkić je rekao kako mu je tom prilikom Sandi Šola iznio podatke o projektu rekavši da se radi o stambenoj gradnji na površini od 100.000 četvornih metara te je pitao jesu li zainteresirani za ulaganje. U to vrijeme Brkić je bio načelnik zagrebačkog centra SOA-e, dok je Jurčević bio pomoćnik ravnatelja SOA-e.
U suvlasništvu Opatovina projekta jedno su vrijeme bili danas bivša Milijanova supruga Karmen, kao i Marija Jurčević, supruga Josipa Jurčevića. Obje su tad bile suvlasnice 7,78 posto udjela u tvrtki Opatovina projekt. Brkićevi suradnici iz SOA-e iz tog vremena tvrdili su, pisao je svojedobno tjednik Nacional, da je upitno zašto je Sandi Šola projekt ponudio upravo Milijanu Brkiću i Josipu Jurčeviću. Osobe bliske Brkiću tvrdile su da su njih dvojica možda u to vrijeme bili zanimljivi Šoli zbog utjecaja koji su imali u SOA-i.
Preko Opatovina projekta, koji je formalno vodio Petar Šola, kupljeno je više od 100.000 četvornih metara zemljišta na Savskoj opatovini u Zagrebu. U kupnju tog zemljišta nisu uložena vlastita sredstva, nego je podignut kredit kod banaka i drugih financijskih institucija. Najveći kredit podignut je kod tvrtki povezanih s Hypo Alpe Adria bankom - otprilike 20 milijuna eura. Isprva se računalo da će se zemljište unosno prodati i da će se na njemu poprilično zaraditi.
Međutim, to se nije dogodilo pa je tvrtka koja je tad bila bez drugih prihoda upala u probleme s vraćanjem dospjelih kreditnih obveza. Kako bi se problemi s otplatama dospjelih kreditnih rata pokušali premostiti, optuženi su iz Karlovačke banke, sudeći po navodima iz optužnice, nezakonito izvukli najmanje 100 milijuna kuna.
Brkić je, pisao je svojedobno Nacional, pozivajući se na izvore iz SOA-e, vjerojatno bio jedan od zaslužnijih pojedinaca za to što je tvrtka Opatovina projekt uspjela podići višemilijunski kredit od tvrtki iz grupacije Hypo Alpe Adria banke. Ta je bankarska grupacija već u to vrijeme bila u ozbiljnim financijskim problemima zbog netransparentnog poslovanja, zbog čega je za ta zbivanja ozbiljan interes, navodno, pokazivala i SOA.
Sumnjalo se da se preko te banke 1990-ih izvlačio opljačkani novac iz Hrvatske i da se kroz razne sumnjive lukrativne kredite bez pokrića poslije vraćao u Hrvatsku kako bi se ondje oprao i kako bi njegovi pravi vlasnici od toga profitirali. Moguće je da su dužnosnici te banke u to vrijeme procijenili da bi kredit plasiran prema tvrtki Opatovina projekt, gdje se kao suvlasnice pojavljuju supruge Brkića i Jurčevića, posredno mogao biti i dobra investicija kojom će zadobiti naklonost visokih dužnosnika SOA-e u za njih turbulentnim vremenima.
Bilo kako bilo, Milijan Brkić je godinama dobro poslovao s Karlovačkom bankom. Kako smo već pisali, Milijan i njegova danas bivša supruga Karmen nisu bili neki bogataši dok je on bio u vojsci. Ali to se nakon toga prilično promijenilo. Milijan Brkić je bio jedan od rijetkih kojima je, kao dužnosniku, godinama trebalo da preda ispravno ispunjenu imovinsku karticu. Krajem 2007. supružnici Brkić dobili su od Karlovačke banke kredit od 560.000 eura s kamatom od šest posto.
Trebali su ga otplatiti za 30 godina, ali oni su ga otplatili za manje od četiri godine. S obzirom na to da je Brkić zarađivao do 2012. godine oko 220.000 kuna godišnje, a supruga 64.000 kuna, ostalo je nepoznato kako su uspjeli podmiriti tako velik kredit. Karmen Brkić je imala frizerski salon i salon za uljepšavanje. Stan od 83 kvadrata na zagrebačkoj Malešnici prodali su nakon otplate kredita.
Osim toga, 2008. je Brkić podigao dodatni kredit od 200.000 eura za kupnju stana od 86 četvornih metara u Španskom. Treba napomenuti da je Brkić dobio neobični kratkoročni kredit od milijun kuna za likvidnost od KABE. Uz goleme kreditne obveze koje su imali za stanove, kupili su i automobil Tiguan vrijedan 130.000 kuna, također zaduženjem, bilo je navedeno u imovinskoj kartici.
Supružnici su tad naveli da imaju dionice vrijedne 573.000 kuna, od čega najviše otpada upravo na Karlovačku banku - 380.900 kuna. Sve dionice su stekli kreditima i pozajmicama. Brkić nije naveo tko mu je 2007. godine dao više od 570.000 kuna pozajmice kojom je kupovao dionice.
Prema sadašnjim podacima iz imovinske kartice, Milijan Brkić ima 3809 dionica Karlovačke banke. Zbog svega toga Državno odvjetništvo je jedno vrijeme pokušavalo potvrditi indicije da je Brkić u aferi Karlovačka banka mogao biti umiješan i u sprečavanje dokazivanja, a možda i u neka druga kaznena djela, no u ovom postupku je završio kao svjedok.
Na optuženičkoj klupi završili su Sandi, Petar i Tomislav Šola te njihova majka Marija Šola. Tereti ih se da su privatno poslovanje svojih različitih tvrtki financirali novcem Karlovačke banke. Uskokovom optužnicom, osim njih, obuhvaćeni su i Marijana Trpčić Reškovac te Josip Kovač iz Karlovačke banke, Luka Miličić, bivši predsjednik uprave Dalekovoda, ugledni neurokirurg Josip Paladino i njegova tvrtka Clarus Primus te Drago Brekalo iz tvrtke Opatovina projekt, kao i tvrtka Vendita.
Mariju Šolu Uskok tereti da je od svibnja 2007. do ožujka 2013. u zajedničko djelovanje povezala svoje sinove kako bi pribavili veliku imovinsku korist.
Uskok tvrdi da su osnovali trgovačko društvo Opatovina projekt te vodili još dva, Clarus i Vendeta, tako da su poslovanje financirali imovinom Karlovačke banke bez poštovanja internih procedura banke s namjerom da se odobreni krediti ne otplaćuju sredstvima tih tvrtki, nego da se zatvaraju drugim kreditima društava i uključenih društava kao primatelja kredita iz imovine banke.
Tako su, tvrdi Uskok, sebi i svojim tvrtkama pribavili korist od najmanje 99 milijuna kuna, a Karlovačku banku oštetili za najmanje 33 milijuna kuna, Dalekovod za 29,8 milijuna, HBOR za 4,8 milijuna i državni proračun za 4,2 milijuna kuna.
Optužnica je podignuta u prosincu 2014. godine, suđenje je počelo tek u ožujku 2017. godine, a kraj se ni ne nazire. Dakako, riječ je o prvostupanjskom postupku pa je jasno da će do pravomoćnosti postupka proći još godine.
Podsjećamo, zemljište od 144.000 četvornih metara pored okretišta Prečko, u većinskom vlasništvu Šola, godinama je u urbanističkim planovima bilo čuvano kao poljoprivredno. Nakon brojnih valorizacija, za što su potrošene tisuće kuna, odlučeno je 2005. godine da se na njemu napravi nova remiza - okretište tramvaja sa svim popratnim sadržajima.
Financijska konstrukcija bila je osigurana jer bi se prodalo staro okretište i od tog novca sagradilo novo na primjerenijoj lokaciji u Prečkom. Bez nekih posebnih obrazloženja, već dvije godine kasnije počelo se najavljivati da će nova remiza biti u novozagrebačkom naselju Blato. Ono što se dogodilo u te dvije godine ostalo je izvan fokusa javnosti. Zemljište u Prečkom na kojem je trebala niknuti remiza ne samo da je promijenilo vlasnike, nego i svoju namjenu.
Postalo je građevinsko, namijenjeno za stanove i urede, a vlasnici Šole. Prenamjena je provedena izmjenama Generalnog urbanističkog plana započetima 2006. godine. Gradska uprava Milana Bandića, a zatim i Skupština su je odobrili. Grad je tad tvrdio da nema novca za kupnju zemljišta na Prečkom.
Urbanisti iz Zavoda za planiranje su se tad pobunili protiv izmjena GUP-a jer se struka nije ni najmanje poštovala.
"Remiza je premještena u Blato, koje je katastrofalna lokacija, i to samo zato kako bi se oslobodilo zemljište na Prečkom. Očito za nekog drugog. Tad su iz Gradske uprave upadali u urede i tražili prenamjene te nikakva stručna protivljenja nisu naišla na odjek", rekao je svojedobno za Express arhitekt koji je u to doba radio u Zavodu.
Prema informacijama upućenih u cijeli projekt, Šole su plaćale prosječno od 80 do 90 eura za kvadrat zemljišta. Prodavači su mislili da prodaju poljoprivrednu zemlju. Ali je nakon izmjena GUP-a postalo građevinsko. Petar Šola je dao kaparu, a punu cijenu isplatio tek nakon prenamjene. Nakon urbanističkog plana zemljište je vrijedilo mnogostruko više. Cijena se, naime, ne računa više po kvadratu zemlje, nego po kvadratu koji se može sagraditi. A onda se ona penje na 350 eura.
To je ukupno činilo 109 milijuna eura ili pet i pol puta više nego što su Šole platile zemljište prije nego što je prenamijenjeno i donesen urbanistički plan. Šole su počele tražiti investitora koji bi platio tu cijenu, a kako je projekt zamišljen, stanovi bi se trebali prodavati po cijeni većoj od 2000 eura za kvadrat.
No taman kad je sve trebalo biti realizirano, kriza je osujetila plan. Jedno vrijeme je, navodno, kupnju zemljišta razmatrala Hrvatska narodna banka, koja je u Narodnim novinama u siječnju 2009. iskazala interes za kupnju zemljišta zbog gradnje objekta poslovne namjene. Tad je u kratkom oglasu objavila da kupuje zemljište površine između 40.000 i 100.000 četvornih metara. No na kraju HNB nije kupio zemljište na Savskoj opatovini ni na drugoj lokaciji u Zagrebu.
