Hrvatska je ostala šokirana kad su u kolovozu Tomislava Salopeka u Egiptu oteli džihadisti koji su ga uskoro i likvidirali. Iako stalno čujemo o otmicama koje se događaju u Siriji, ovo je bilo drugačije jer je bila riječ o našem sugrađanu i nije se sve odvijalo u Siriji. Uz to, nije bila riječ o novinaru, kao što je obično slučaj.
Naime, od 2011. godine u Siriji je ubijen 181 djelatnika medija - novinari i blogeri, stoji u kampanji Reportera bez granica. Uz to, najmanje 29 novinara, uključujući devet stranaca, i dalje se vodi kao nestalo ili se zna da su taoci Islamske države ili neke druge naoružane ekstremističke skupine.
Jedan od primjera je američki novinar Steven Sotloff koji je prije dvije godine otet nedaleko Alepa. "Bila su tri automobila. Vidio sam ih iz daljine, oko 500 metara daleko", prisjeća se Yusuf Abubaker, Sotloffov pomagač u Siriji, koji je putovao s njim. "Čim su nas vidjeli, napustili su aute i blokirali nam put... Ja sam želio uzeti oružje i ciljati na njih, ali ispred nas je stajalo 10-15 naoružanih muškaraca. Držali su kalašnjikove."
Sotloff i Abubaker su razdvojeni. "Pokušao sam ga dozvati, no oni su mi uporno govorili da ušutim", tvrdi Abubaker koji je oslobođen nakon 15 dana zbog svoje povezanosti s jakom brigadom u antivladinoj Oslobodilačkoj vojsci Sirije.
Godinu dana poslije, u rujnu 2014. godine, Islamska država objavila je video snimku na kojoj je prikazano Sotloffovo odrubljivanje glave. Nakon toga je slijedilo ubojstvo američkog novinara Jamesa Foleyja, koje je zgrozilo cijeli SAD.
Strani novinari su im na posebnom piku
Džihadisti imaju svoje ljude čiji je zadatak praćenje i bilježenje dolaska stranih novinara, potencijalnih meta za otmicu. Jedan Sirijac, koji planira povlačenje iz ISIL-a, a koji se danas odaziva na ime Abu Huraira, tvrdi da je njegov posao bio da locira novinare koji su pratili sukobe kako bi pomogao u dogovaranju njihovih otmica.
On bi glumio sirijskog izbjeglicu i dogovorio bi da ga pomagači novinara upoznaju s njima. Nakon nekoliko sastanaka dogovorio bi sastanak nedaleko granice tvrdeći da će tamo biti djece koju mogu snimiti i intervjuirati, te da bi tamo mogli upoznati nekolicinu ljudi koji bi im mogli pomoći u priči.
Običavao je detaljno prepričati otmičarima njihove planove kako bi znali kad i gdje trebaju doći, te bi na kraju dobili željenu osobu gotovo izravno u ruke. Abu više ne bi imao nikakve veze s njima i ne bi se želio miješati, premda bi i njega ponekad oteli, privida radi, i pustili na slobodu nakon nekoliko dana.
Za njega je prekretnica uslijedila kad je od njega zatraženo da 'posluži na pladnju' jednog od svojih najboljih prijatelja, što nije mogao ni želio učiniti. Upozorio je prijatelja (koji je potvrdio cijelu priču) i počeo planirati napuštanje skupine.
Danas posjeduje brojne fotografije taoca, poruke i snimke razgovora koje je vodio online s vođama ISIL-a u provinciji oko Al-Rake, a pomoću kojih može dokazati koliko su precizno razrađene otmice.
Abu tvrdi da postoji više nego dovoljno ljudi koji su voljni pružati informacije otmičarima, iz ideoloških razloga ili u zamjenu za novac.
ISIL posjeduje čitav odjel koji se bavi otmicama i koji se zove 'Obavještajni aparat', tvrdi Abu Huraira. On cilja na strane novinare od onog trenutka kad oni stupe na tlo blizu sirijskih granica. Amerikanci procjenjuju da su 2014. godine, na račun otmica, ISIL-ovci zaradili 25 milijuna dolara, pa nije ni čudno da se trude oko cijele procedure.
Demonstracija moći
Iako, ponekad otimaju ljude i samo kako bi ih kaznili, a ne zbog novca. Jedan takav primjer je sirijski novinar Milad Al Shihaby iz Alepa kojeg su oteli nakon što je pisao o zvjerstvima Islamske države.
"Ukrali su mi svu elektronsku opremu iz redakcije - kamere, laptop - te su me strpali u auto i odvezli u svoju bazu u dječjoj bolnici", prisjeća se novinar koji je ondje proveo prvih 10 dana vezanih očiju, nakon čega su mu stavili i lisice na ruke. Tako je proveo sljedeća tri dana, nakon čega je odvede u veću sobu u kojoj je bio s još zatvorenika iz različitih zemalja.
"Tamo bi nas objesili rukama za kuke i visili bismo dva do tri sata, s nogama u zraku... Ponekad bi imali toliko zatvorenika da ne bi imali dovoljno konopa da nas vežu, pa bi nas objesili tako što bi 'zakačili' naše lisice za kuke", prisjeća se Shihaby koji je na kraju pobjegao kad je Oslobodilačka vojska Sirije napala bolnicu i natjerala džihadiste u bijeg.
Tijekom 16 dana koje je proveo zatvoren, vidio je kako ubijaju ljude koji se nisu željeli preobratiti na islam i smatra da je imao sreće, iako nije jedina osoba koja je pobjegla iz ruku otmičara, jer su neki i pušteni nakon što su njihove obitelji platile otkupninu.
U nekim slučajevima, oteti se odluče i priključiti svojim otmičarima, dok često uopće nije riječ o preobraćenju ni novcu nego o propagandi, čisto kako bi dokazali svoju moć, koja na taj način samo svima utjera više straha u kosti, piše BBC.
