Top News
7751 prikaza

UDBA: Morali smo stati nakon što smo se obrukali u Italiji

Josip Perković
DPA/PIXSELL
U domovinu se vraća Udbin šef osuđen za ubojstvo Đurekovića, čovjek koji je gradio i SIS i HIS i RH, Šuškov čovjek od povjerenja...

Josip Perković dočekao je i taj dan, odsluženje doživotne kazne zatvora u Njemačkoj zamijenit će odsluženjem 30 godina zatvora u Hrvatskoj. Bivši šef Službe državne sigurnosti (SDS) u SR Hrvatskoj, a potom kao čovjek od povjerenja Gojka Šuška osnivač SIS-a u Republici Hrvatskoj, te do penzije službenik u HIS-u Miroslava Tuđmana, na dugogodišnju kaznu zatvora pravomoćno je osuđen u svibnju 2018.

Njemačko pravosuđe njega i Zdravka Mustača, u 80-ima šefa saveznog SDS-a, proglasilo je krivima za organiziranje likvidacije emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. Perkovića je u pravosudnom postupku i u Hrvatskoj i u Njemačkoj zastupao odnosno pratio odvjetnik Anto Nobilo, koji je pola godine nakon pravomoćnosti presude objavio knjigu "Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu".

Josip Perković kletva Life Bivši YU agenti u Hrvatskoj boje se knjige Udbinog ubojice

A u njoj navodi, između ostalog, da se činilo da tog dana prije 36 godina nitko u SDS-u/SDB-u tog nije imao pojma da je Stjepan Đureković upravo ubijen u Wolfratshausenu. Ivan Lasić bio je krajem srpnja 1983. tek četiri mjeseca u Beogradu, od čega je na mjestu šefa odjela za emigraciju saveznog SDB-a, odnosno Udbe za cijelu Jugoslaviju, bio tek dva mjeseca.

Lasić je na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu opisivao na koji način je primio informaciju o ubojstvu: "Sutradan nakon ubojstva nazvao me kolega iz vanjskih poslova i rekao da mi je danas jedan manje. Upitao sam što, a on je odgovorio da je ubijen Inin direktor, a da Nijemci otvoreno optužuju nas kao Službu".

Dolanc nakon ubojstva Đurekovića: "Što je s ekipom?"

Suca Manfreda Daustera zanimalo je tko je bio tip koji mu je to javio.

"Sreten Aleksić, načelnik II. uprave SID-a", odgovorio mu je Lasić.

SID je bila obavještajna agencija Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije i, ako bi bilo točno da je Udba organizirala ubojstvo, vrlo je neobično da vrh odjela za emigraciju Udbe za ubojstvo Đurekovića doznaje iz vrha "službe" Ministarstva vanjskih poslova. Lasić je otišao to odmah osobno javiti Stanetu Dolancu, jugoslavenskome ministru unutarnjih poslova i tad najmoćnijem političaru.

"Što je s ekipom?", bilo je prvo što je rekao Dolanc na vijest, da bi potom zabrinuto nastavio: "Nijemci će dići veliku galamu". Dodao je kako je "govorio Franji Herljeviću (svojem prethodniku) da moraju prestati s ubojstvima, i to naročito nakon što smo se obrukali s onim djetetom u Italiji".

To "s tim djetetom u Italiji" odnosilo se na ubojstvo iz kolovoza 1972. Stjepana Ševe, njegove supruge Tatjane i njezine kćeri, njegove pokćerke Rosemarie Bahorić, koja je tad imala samo devet godina. Tijekom gotovo pola stoljeća od ubojstva u nekoliko navrata se kao ubojicu imenovalo Vinka Sindičića. Bio to on ili ne, ubojica je tog dana bio s obitelji u automobilu.

Prvo je ustrijelio Stjepana, potom suprugu, a onda s dva hica u glavu i djevojčicu. Bilo je zanimljivo čuti na sudu da je ubojstvo cijele obitelji, kao zločin i sramota, proganjalo sam državni vrh Jugoslavije i više od desetljeća poslije. Što se tiče Dolančeve reakcije na vijest o ubojstvu Đurekovića, to se nije uklapalo u sliku po kojoj bi Dolanc odobrio ubojstvo Đurekovića.

Anto Nobilo Na život i smrt Top News Ubojiti dnevnik odvjetnika najvećeg krvnika Udbe

Nobilo podsjeća da je baš tih dana Dolanc primao u posjet njemačkog kolegu, ministra Friedricha Zimmermana, a i kao čovjek koji je planirao postati "novi Tito poslije Tita", takve stvari, sve nova ubojstva, on ih nije trebao u svojim karijernim planovima. Obrana je tvrdila da je tu bila riječ o planiranoj otmici, ali da su "operativci" tog dana u Njemačkoj uprskali, da su neplanirano ubili čovjeka.

"Stjepan Đureković je ubijen pogreškom, trebao je biti otet. Planiralo ga se oteti i u Zagrebu organizirati suđenje zbog izdaje zemlje. U toku akcije došlo je do greške i on je ubijen. U akciji su učestvovali Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Božović Giška", svjedočio je Dušan Stupar 12. svibnja 2016. kao bivši načelnik centra SDB-a Beograd.

"Ako to i jest Udba, obavila je to katastrofalno loše"

On je rekao i to da je sve organizirala ne Udba u Hrvatskoj, nego savezna Udba, i to ne ubojstvo, nego otmicu, ali da je stvar krenula krivo. Potom je rekao što mu je Željko Ražnatović Arkan osobno ispričao:

"Oni su ga trebali oteti i ubaciti u kombi. Imali su njegovu maršrutu kretanja, ali je promijenio plan i navratio u garažu. Očito je vidio napadače i počeo bježati u dubinu garaže. Arkanovi ljudi izgubili su živce i počeli pucati. Najprije jedan, pa onda i drugi. Đureković se najprije sakrio u garaži, pa onda počeo bježati. Dvojica su ga pratila pješice, a dvojica u kombiju. Kombi su dovezli do ulaza u garažu".

Sve to mu je pričao Arkan osobno, a potvrdio jedan iz ekipe Božovića-Giške, koji je radio za njega.

Lasić je, pak, na sudu rekao što je sve SDS, odnosno SDB na svim razinama pretrpio kao štetu zbog ubojstva Đurekovića.

"To ubojstvo je bilo direktni udar na našu Službu. Izgubili smo poziciju. Nama je odgovaralo napredovanje Stjepana Đurekovića u emigrantskim organizacijama. On se trebao suprotstaviti američkoj struji u emigraciji. Naime, Đureković je bio na vezi BND-a. Bio je blizak s (dr. Ivanom) Jelićem, a Jelić je bio vezan za njemačke službe. Jelić nije bio terorist. Smatrali smo da Đureković neće voditi politiku jačanja terorizma. Naših 90 posto aktivnosti svodilo se na zaštitu turizma od terorističkih akcija. Nama se desio slučaj Đureković, meni i Perkoviću, tako da je Đureković ubijen usred turističke sezone. Moglo se lako očekivati da će doći do revanša i terorističkih akcija, a sve je to bilo par mjeseci prije (Zimskih) Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Nama je interes u to vrijeme bio ne talasaj", svjedočio je Lasić.

Branko Salaj Branko Salaj Top News 'Trebamo biti zahvalni udbašima koji su nam prešli'

Rekao je i to da je, ako je netko iz Udbe i planirao baš ubiti Đurekovića, to napravljeno katastrofalno, a da odjelu za emigraciju Đureković nije smetao, jer su se oni bavili protuterorizmom, a on propagandom.

Na sudu je Nobilo dobio i nekoliko svjedočenja visokih jugoslavenskih dužnosnika koji su i godinama nakon ubojstva obitelji Ševo, za što se optuživalo Sindičića, opominjali da se nešto takvo nikad nije smjelo dogoditi te da je atentat, i to isključivo na ekstremnu emigraciju, posljednje sredstvo.

Neki su svjedočili da je Udba nerijetko vrbovala, primjerice, oca kakvog momka u emigraciji koji se bavio takvim stvarima, da mu tamo otputuje i "ispljuska ga", ponekad čak potom i nagovori da se vrati u zemlju mirno živjeti. Nobilo u knjizi ne bježi od činjenice da ubojstava Udbe jest bilo.

Teroristički upadi, bombe, otmice aviona, ubojstva...

"U optužnici Perkoviću spominju se 22 ubojstva Hrvata u Njemačkoj. Ubojstva ni na koji način ne opravdavam, no potrebno je objasniti i shvatiti zašto su ti ljudi ubijeni, kakav je opći kontekst toga doba - svijet je bio politički, ekonomski i vojno podijeljen na dva bloka - utjecao na djelovanje tajnih službi, te kako su na sve to gledali visoki njemački dužnosnici toga vremena", napisao je.

Potom je naveo skraćeni popis najvećih terorističkih akcija ekstremnog dijela hrvatske emigracije od 1971. do 1983. Riječ je bila prvo o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu u 70-ima, a potom Hrvatskom državotvornom pokretu u 80-ima, tek sporedno o HNO-luburićevci. Od 1971. do 1983. Nobilo je nabrojio 24 teroristička udara različitih intenziteta.

Od upada 19 militanata HRB-a u Jugoslaviju 1972., koji su pobili 13 i ranili 15 ljudi prije nego što ih je vojska likvidirala, preko otmica aviona i ubojstava diplomata, do podmetanja eksploziva u objekte u Hrvatskoj. Cilj je u većini slučajeva bio turizam u Hrvatskoj, podmetanje eksploziva po restoranima na Jadranu u Hrvatskoj (Biograd, Šibenik, Zadar...), po kolodvorima i vlakovima, pri čemu, ako je bilo žrtava, to su u najvećem broju slučajeva bili civili, građani tadašnje SR Hrvatske i pokoji turist.

Teza obrane je bila i to da je neekstremna hrvatska emigracija SDS-u/SDB-u služila naprosto kao dobar izvor informacija o ekstremima, a koliko je bila riječ o ljudima skromnog obrazovanja i sasvim izvan političkih tokova, pokazalo se nakon osamostaljenja Republike Hrvatske kad nitko od njih nije uspio ostvariti iole bitniji politički uspjeh.

UDBA Dosjei Top News Tajna Udbe: Sekta Crna ruža imala je poseban tretman

S druge strane, i to je navodio Nobilo, ako su zapadne službe - BND, CIA, MI6 - s terorističkom prijetnjom rješavale problem likvidacijom u inozemstvu onih do kojih drugačije nisu došli, je li onda SDS/SDB radio to isto, odnosno po čemu se to postupanje razlikovalo? Za tu tezu Nobilu je svjedok bio bivši njemački ministar unutarnjih poslova, od 1978. do 1982., Gerhard Baum.

On je putovao u Beograd u posjet Herljeviću, Dolančevu prethodniku, kako bi ga nagovorio da Jugoslavija izruči Njemačkoj četiri terorista RAF-a.

"Vođe RAF-a su u međuvremenu, po službenom priopćenju Njemačke, u zatvoru u Münchenu počinili samoubojstvo vatrenim oružjem, pa je ministar Herljević dočekao ministra Bauma riječima: 'Dobro ste obavili ono u Stammheimu (zatvor u Stuttgartu), ja bih isto tako'. Svjedok Baum, kad sam ga o tome događaju pitao, nije negirao ili na bilo koji način osporio Herljevića. Sudsko vijeće je bilo malo u šoku. To je bio Hladni rat. Čak je i naveo da su se Herljević i on dobro razumjeli", prenio je u knjizi Nobilo taj dio njegova svjedočenja.

Kohl 1983.: "To je unutarnje pitanje Jugoslavije"

Nobilo je Bauma pitao i to je li mu pri tom susretu Herljević predložio da vlada Njemačke riješi problem s terorističkim napadom iz ekstremnih krugova, poput HRB-a, HDP-a i "luburićevaca", odnosno da to riješi SFRJ. Baum je rekao da se ne sjeća, ali da bi se "od Herljevića takva izjava mogla očekivati".

Ovim dijelom svjedočenja Nobilo je očito htio kompletirati sliku o odnosima između dvije zemlje. Vlade su, s jedne strane, surađivale, dok su tajne službe ratovale u klasičnom hladnoratovskom odnosu. Tako je 5. rujna 1983. njemački predsjednik Karl Carstens tijekom posjeta Beogradu rekao ministru vanjskih poslova Lazaru Mojsovu da jugoslavenska služba ima neposredne veze s konzulatima u SR Njemačkoj te da se do sada pazilo na "značenje bilateralnih odnosa za situaciju u Europi".

Bila je to izjava na tragu toga da se više neće trpjeti aktivnosti jugoslavenskih tajnih službi po Njemačkoj, od onih najbenignijih do onih koje su završavale s metkom u cijevi. Mojsov mu je to odlučno zanijekao, jer malo koji diplomat bi bio tako blesav da priznaje takve stvari čak i kad su najočitije. Osim ako bi bila riječ o najtajnijim razgovorima.

"Genscher je - slično kao što je to već učinio 1979. godine - spasio stvar ukazujući na situacije u kojima političko rukovodstvo ne zna za pojedinosti aktivnosti službi. Stoga je taj napad završio povlačenjem, a iz jugoslavenskih spisa možemo saznati da se Genscher čak i ispričao za kritičko izvještavanje o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi u SR Njemačkoj. Budući da su 'zločini', po riječima mjerodavne referade njemačkog ministarstva vanjskih poslova, 'počinjeni s velikom pažnjom i preciznošću', uslijed čega nisu stradali Nijemci, zapadnonjemačka tijela vlasti mogla su seriju usmrćenja koja je nadilazila granice zemalja i od koje se gotovo pola dogodilo na njihovu tlu smatrati 'internim problemom Jugoslavena' - tako se Helmut Kohl izrazio na zatvorenom sastanku u studenome 1983. godine", napisao je Nobilo.

UDBA Ozvučili sve Top News Tajni izvještaji Udbe: Ovo su Hrvati koje su špijunirali

On dalje nije iz toga izvlačio nikakve zaključke, ali je očito da je ciljao na to da je to jedan od najvećih njemačkih kancelara u povijesti rekao samo četiri mjeseca nakon ubojstva Đurekovića.

Ono po čemu je ovo suđenje također bilo zanimljivo niz je gadnih trenutaka iz novije povijesti čiji su odjeci izlazili na površinu, ponekad i neki novi detalji, a kad je bila riječ i o već poznatim činjenicama, pojavljivale su se nekad i u intrigantnom kontekstu.
Nobilo je, dok je saslušavao Vinka Sindičića, čovjeka Udbe za "posebne zadatke", konstatirao da se Sindičić 1972. iz Njemačke vratio u Jugoslaviju.

"Je li Vaša odluka uzrokovana strahom zbog ubojstva obitelji Ševo?", pitao ga je Nobilo.

"Ne, Nijemci to nisu niti znali", odgovorio je Sindičić.

"Sindičić je dobio pravo ne teretiti sebe"

Nobilo mu je tad pročitao izjavu jednog od direktnih aktera, Dragina: "S obzirom na ubojstvo obitelji Ševo, mi smo mu savjetovali povratak u Rijeku. Poslušao je naše savjete".

"Jeste li za SDS špijunirali Senića i Ševu?", pitao ga je Nobilo.

U tom trenutku je sudac Dauster upao da svjedok ne mora odgovoriti. Predstavnik tužiteljstva dodao je da se Sindičić može pozvati na članak 55. njemačkog kaznenog zakona. Značilo je to da se Sindičić može pozvati na neobavezu da svjedoči, ako bi taj dio svjedočenja teretio njega na bilo koji način.

"Otac gospodina Ševe bio je suradnik SDS-a. Dalje se pozivam na 55.", odgovorio je Sindičić.

Nobilo je na to konstatirao da iz izvještaja SDS-a, koji se nalaze u sudskom spisu, proizlazi da je Sindičić intenzivno špijunirao Senića i Ševu, bio u njihovoj blizini. To što su baš tad ubijeni, očito je razlog zašto se Sindičić na sudu pozvao na članak 55., odgovarajući na pitanje o ubojstvu obitelji Ševo.

Na suđenju Perkoviću i Mustaču, ubojstvo Bruna Bušića iz 1978. povremeno se spominjalo, u jednom trenutku tek zato da bi se objasnio modus operandi odjela za emigracije saveznog SDB-a, kad bi se kretalo u likvidaciju osobe za koju su procijenili da je ekstremist i prijetnja kao militant.

Riječ je bila o iskazu Blagoja Zelića, bivšeg šefa II. odjela, onoga za emigraciju, splitskog SDS-a. Iskaz je dao pred Okružnim sudom u Zagrebu 15. listopada 1993., iz kojeg je vidljivo da su akcijom rukovodili Stanko Čolak i Mićo Marčeta iz saveznog SDB-a, koji su bili u Parizu.

Proslava Dana državnosti na Jarunu, 30.05.1993. Zakopano u arhivi Top News Tajni dokumenti: Kako su Udbaši stvorili HDZ

Pored Čolaka i Marčete, u Pariz su došla trojica pripadnika SDS-a iz Hrvatske: Maks Manfreda, Jerko Dragin i Blagoje Zelić. Dakle, ukupno pet profesionalnih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi. Svaki od trojice službenika hrvatskog SDS-a u Parizu je imao po jednog suradnika. Dakle, najmanje je osmero ljudi bilo u akciji. Akcijom je rukovodio Stanko Čolak iz saveznog SDB-a.

Čolak je jedini primao sve informacije iz svih izvora. U Parizu su boravili četiri ili pet dana. Kad je Stanko Čolak primio informaciju gdje i kad će se Bušić pojaviti, naredio je svima da do večeri napuste Pariz. Kako se Jerko Dragin iz SDS-ova riječkog Centra bunio, jer nije znao što je s njegovim suradnikom, pa je čak rekao da neće napustiti Pariz, Čolak je energično naredio napuštanje Pariza.

Tko bi bio taj Bušićev ubojica, Udbin killer iz Rijeke?

Rekao je da o tome nema razgovora i da moraju ispuniti njegov nalog. U noći kad su već bili na putu u Jugoslaviju, ubijen je Bušić.
Tu se očito ne imenuju ljudi ili čovjek koji je direktno likvidirao Bušića, ali se ipak imenuje pet od osam uključenih u akciju. A Nobilo očito nije bez vraga naveo dio Zelićeva svjedočenja da se Dragin iz centra "Službe" iz Rijeke bunio jer "nije znao što je s njegovim suradnikom".

Ispada da je bio još najmanje jedan čovjek iz riječkog centra, možda čak i neposredni ubojica. Pa ako se zna da se za atentate takvog kalibra nisu uzimali neprovjereni tipovi, nego itekako dokazani "killeri", te ako se uzme u obzir da bi taj čovjek bio iz Rijeke, krug kandidata za neposrednog ubojicu Bušića ekstremno se sužava.

  • Penzić 23:16 17.Srpanj 2019.

    Danke Deutschland !!!!!!! Viele danke !!!!

  • Penzić 23:14 17.Srpanj 2019.

    Da nije njemaca ovaj smrad bi uživao i možda bio jedan od ministara !!! Treba mu 2 doživotne robije ili 80 godina robije !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  • jasnoje13 10:09 12.Srpanj 2019.

    Još jedan primjer da u Hrvatskoj samo kriminalci uspjevaju,jer kako tumačiti da onaj koi je ubijao hrvate u Hrvatskoj bude savjetnik i mi ga ne sudimo a kada je osudjen mi ga dovodimo u Hrvatsku da mu doživotnu kaznu smanjimo ... prikaži još! i za desetak godina je slobodan iako je na doživotno osudjen.Bavimo se ubojstvima a ne poštenim radom...