Drag, povučen i miran dečko iz susjedstva, uvijek pristojno pozdravlja, pomogne ponijeti vrećice do ulaza u stan... Nerijetko su susjedi takvim riječima opisivali hrvatske monstrume koji su počinili neizreciva zlodjela. Ta je slika, u pravilu, bila netočna i iskrivljena, tvrde najugledniji hrvatski forenzičari.
Mirni, lijepi dečki uopće ne postoje. Svatko od nas ima više ili manje izražen poremećaj u ponašanju.
"Susjedi su uvijek nepouzdan izvor takvih informacija jer premalo znaju o obiteljskoj dinamici počinitelja, njegovim promišljanjima ili oštećenjima ličnosti koje ima", tvrde stručnjaci s višegodišnjim iskustvom.
Vodeći hrvatski forenzičari u Centru za forenzičku psihijatriju u bolnici Vrapče vještačili su gotovo sve ubojice, silovatelje i zlostavljače čija su imena punila novinske stupce, pa i one najgore monstrume o kojima javnost ništa ne zna niti je za njih čula.
"Nitko od ljudi koji su počinili stravične, iznimno brutalne krvne delikte nije normalan, barem ne onako kao što mi doživjavamo normalne ljude. Svi oni imaju poremećaje ličnosti, ali nisu psihički bolesni", tvrde u timu.
A postoji li karakterističan, hrvatski ubojica, hrvatski zločinački um? Odakle je potekao, kako je odrastao...
"Čovjek koji pati od shizofrenije, manične depresije ili druge psihičke bolesti koja utječe na njegovu percepciju stvarnosti jer je uvjeren da ga napadaju, truju, ili ima halucinacije, ne može biti odgovoran za zlodjelo i ne može mu se suditi za njega. Međutim, brutalni ubojice s poremećajem osobnosti znaju da je to što čine pogrešno, mogu se zaustaviti, ali to - jednostavno - ne žele. Tijek njihovih misli je normalan, ali žele kontrolu. Ako su dugo u sebi akumulirali agresiju, u takvu su činu našli način da je pokažu, i to im se sviđa. Treba uzeti u obzir njihovo podrijetlo, u kakvim su uvjetima živjeli i odrastali, kakav im je sustav vrijednosti".
Većina ubojica i obiteljskih zlostavljača, kažu stručnjaci, ima policijski dosje u kojem su podaci o nasilnim djelima već od ranog djetinjstva.
"Prateći stereotipe, često je kod takvih ljudi vidljivo da su u djetinjstvu zlostavljali životinje, bili grubi prema svojim vršnjacima ili drugoj djeci. Od malih su nogu bili problematična ponašanja. Istaknuta potreba za kontrolom posebno je prisutna kod sadističkih, poremećenih osoba, ali nije generalna karakteristika svih ostalih kriminogeno disponiranih poremećaja ličnosti".
Jedan od onih hrvatskih zločinaca koji je već dva puta sudjelovao u višestrukim ubojstvima jest Ivan Boršić. On je 1992. godine, kada mu je bilo samo 16 godina, napustio drugi razred srednje škole u Zagrebu i pobjegao u BiH.
Ratovao je u postrojbama HOS-a i HVO -a dok nije ranjen 1993. Nakon što su ga jedva “skrpali”, završio je u mirovini provodeći dane sam, pijući po kafićima.
U travnju 1995. u 7.45 sati u pekarnici Bibosi u Zaprešiću izvadio je pištolj i ubio troje ljudi, a dvoje teško ranio. Boršić je bolovao od PTSP-a.
Psihijatri su utvrdili da je napet, nestrpljiv, nasilan i eksplozivan. I po vrlo hladnom vremenu hodao je u kratkim hlačama.
"Teško kontrolira agresiju, niska je praga tolerancije na frustraciju. Ima slabu koncentraciju", utvrdili su psihijatri dijagnosticirajući značajke osobnosti koje upućuju na premorbidno poremećenu strukturu osobnosti.
No Boršić će izaći iz zatvora nakon desetak godina, pa već 2005. organizira krvavu pljačku Fine, u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, kada su ubijeni zaštitari Drago Renar i Stipe Mušar...
"Naravno da je često riječ o ljudima koji dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, obitelji koje imaju problem s drogom ili alkoholom, zlostavljanjem ili nekim drugim oblikom patologije. Oni su počeli sa sitnim krađama. Obično orobe kiosk. Zatim kreću na sve teža djela, a završe s jednim, dva ili čak više ubojstava. Isto vrijedi i za obiteljske zlostavljače koji su u stanju tuči ženu i djecu, mrcvariti ih godinama tako da im polome svaku kost u tijelu", objašnjavaju neuropsihijatri.
Sličnog su mišljenja i sudski vještaci.
"Kod iznimno brutalnih zlodjela počinitelje dijelim na dvije vrste. Prvi su psihopati, a drugi, mnogo ozbiljniji slučajevi su sociopati. Psihopat je surova osoba koja stalno provodi agresiju, koja ponekad može počiniti i ubojstvo. Sociopati su pak prepredeni ljudi koji se naizgled odlično snalaze u društvenoj sredini. Uglavnom su vrlo uglađeni, pristojni i otmjeni prema van, ali unutra, u obitelji, pravi su tirani i diktatori. Uzmite za primjer austrijskog Fritzla, koji je u podrumu godinama držao kćer i silovao je. On je bio respektabilan član društva, brižan suprug i otac koji se naizgled uklapao u društvene norme. Takvi ljudi ponekad stignu i do visokih društvenih položaja. Ako ne postignu cilj, oni će čak naručiti ubojstvo kako ne bi sami u njemu izravno sudjelovali".
Mi zapravo nemamo pojma tko se sve šeće u našoj neposrednoj blizini pa ponekad zbog toga susjedi ostanu iznenađeni kada se otkrije da je neki “fini dečko” zapravo monstrum.
Obiteljska anamneza ili podrijetlo ne moraju imati velikog utjecaja na stvaranje ubojice.
"Čovjek se rađa s određenim predispozicijama, a sve je ostalo nadgradnja. Kako inače objasniti situacije u kojima je obitelj bila topla, puna ljubavi i razumijevanja, materijalno osigurana, pa opet ima crnu ovcu – sina koji je zlostavljač ili ubojica. Meni se ipak čini da velikog utjecaja u prevenciji ima društvo u cjelini", objašnjava jedan psihijatar.
Zanimljiv je profil labinskog monstruma Dragana Junga (29). On je s Massimom Kršuljom ubio prijatelja iz djetinjstva Antu Vukelića. Zavezali su ga za stolac, a zatim masakrirali 40 minuta.
Izboli su ga po tijelu 44 puta. U pokušaju da im pobjegne, zavezani Vukelić pao je s balkona petog kata zgrade.
Tijekom suđenja nije otkriven motiv stravičnog zločina ni tko mu je od njih dvojice nanio koju ozljedu. Njegov branitelj Zoran Pilipović je rekao kako u tom slučaju nije bilo nikakvih obiteljskih trzavica ni socijalnih neprilika.
"Moj je branjenik bio vrlo pristojan mladić, ali ga je cijela Hrvatska zvala čudovištem", komentirao je tada Pilipović .
"U razgovoru s branjenicima, ne pitam ih jesu li i na koji način nešto učinili. Kažem im da sam tu samo da ih obranim. Drugi ga gledaju kao zvijer, ali ja ga se ne bojim jer inače ne bih mogao raditi taj posao. Ne branim djelo, nego čovjeka."
"On uvijek traži opravdanje za sebe i umanjuje krivnju, isključuje svoju ulogu u zlodjelu. Često manipuliraju odvjetnicima i sudom kako bi ostvarili neku dobit, poput blaže kazne ili boljih uvjeta", opisuje jedan neuropsihijatar Marinić.
Te je slučajeve jednom za Express komentirao odvjetnik Silvije Degen.
"Silno žele ostati čisti pred obitelji, djevojkom koja ga možda čeka, pred samim sobom. Vrlo je malo onih koji se ipak suoče sa strahotom koju su počinili, a neki si potom oduzmu i život", rekao je tada za Express Degen.
Slučaj Vlastimira Kihalića, koji se nakon trostrukog ubojstva ubio u zatvoru, jedan je od takvih. Bolesno ljubomorni Kihalić godinama je zlostavljao suprugu Željku.
U Petrinji je ubio nju i njezine prijateljice.
"Hodža mi je rekao kako su dvije plave žene bacile uroke na mene i moj brak", branio se Kihalić na sudu.
"Brak sa Željkom bio je dobar, dobro smo se slagali. Volio sam je najviše na svijetu. Tu i tamo sam je znao koji put pljusnuti kad bi me živcirala, ali smo živjeli kao dva goluba, kad je odjednom sve krenulo naopako", tvrdio je Kihalić u obrani.
"Bacili su uroke na moj život, na moj brak, i zbog toga sam tražio pomoć Ciganke Mare u Mošćenici. Ciganka Mara je sve pogodila, da imam problema, da će me žena zamrziti, da će sve na kraju završiti smrću", tvrdio je Kihalić.
Govorio je da se nakon ubojstva supruge potpuno izgubio. Da su mu se izmjenjivali osjećaji ponosa, mržnje, krivnje, straha, požude, da je vidio sebe kao u ogledalu, da je osjećao nekakvu jezu “kao da ga je rodio sam vrag, a ne mater”. U tom košmaru bio je, tvrdi, 53 dana...
"Iako u javnosti postoji percepcija da su izrazito brutalna djela u posljednje vrijeme učestalija, takvih je zločina uvijek bilo. Sjećam se iz svoje prakse slučaja Ivana Klišanića, koji je u Rakovom Potoku masakrirao dvije sestre autostoperice. Skrenuo je s ceste u šumu, uzeo revolver iz prtljažnika, te prisilio stariju sestru da vezicom cipele veže mlađu. Brutalno ih je gotovo čitav sat masakrirao. Misleći da su mrtve, sjeo je u automobil te nastavio put prema Zagrebu. Liječnici su brojnim operacijama djevojkama ipak spasili život, ali je taj zločin potresao cijelu Hrvatsku", prisjetio se jednom Silvije Degen.
Rekao je da je tijekom 41 godine, koliko radi kao branitelj, imao oko 1200 slučajeva krvnih delikata. U njegovoj bogatoj profesionalnoj povijesti stoji i činjenica da je bio branitelj Srđana Mlađana.
On je najpoznatiji višestruki ubojica u Hrvatskoj. Sa 17 godina ubio je dvoje ljudi, opljačkao je banku te prijetio ubojstvom. Osuđen je na 10 godina zatvora.
Pustili su ga na slobodni vikend, a tada je opet opljačkao banku, ubio policajca te kao taokinju držao majku dvoje djece. Iz zatvora bi trebao izaći 2027. godine.
Forenzičari se slažu da je Mlađan najsličniji serijskim ubojicama kakve ima (a nekad ih i slavi) Amerika. Nimalo čudno, zna se da je Mlađan još kao dječak bio impresionaran američkim filmom “Rođeni ubojice” (Natural Born Killers)...
U tom filmu dvoje ljudi s traumama iz djetinjstva postaju serijski ubojice koje mediji glorificiraju.
I doista, u Mlađanovu su slučaju postojale sve indicije da je riječ o potencijalnom ubojici.
Nakon niza psiholoških vještačenja poslije Mlađanovih vandalizama u Sisku, kada mu je bilo samo 14 godina, psihijatri su zaključili da je Mlađan “maloljetnik s dubokim poremećajem osobnosti, označenim prijelazom u akciju u obliku repetetivnog nasilja bez osjećaja krivnje”.
"Srđan Mlađan prije svega pokazuje dubok poremećaj osobnosti pretežno shizoidnog tipa. Pred kraj osnovne škole dolazi adolescentska kriza s jakim agresivnim impulsima u obliku grubih i surovih vandalskih ispada. Malo je ili nimalo zainteresiran za seksualna iskustva s drugom osobom. Njegove heterosekusalne relacije su bezlične i neintegrirane. Nema bliskih prijatelja ili povjerljivih osoba te iskazuje snažan egocentrizam i nedostatak osjećaja za druge te se iskazuje emocionalno hladnim i nezainteresiranim. Prisutan je snažan ekshibicionizam i ciničan stav prema drugima. Ne iskazuje kajanje, ne osjeća moralnu obvezu ni odgovornost, ni susosjećanje", zaključili su psihijatri pregledavši tada Mlađana.
No Degen se jednom prilikom prisjetio još jednog ubojstva nakon kojeg su dvije egzekutorice ipak našle nov život:
"Bio sam branitelj djevojčicama kojima je 1998. godine bilo 16 i 17 godina. One su revolverom ubile zagrebačkog taksista Zlatka Popovića. Koliko znam, obje su sada dobro, a jedna od njih se čak udala i ima dijete."
Kod osobito brutalnih ubojstava koja uključuju mučenje, kasapljenje ili zatočivanje, obično je riječ o počiniteljima sa sadističkom crtom. Zločnici mogu imati različite poremećaje, ili kombinaciju više njih.
Tako asocijalni tipovi sve probleme rješavaju agresijom, često i ne vide druge ljude, nego su usmjereni na sebe i zadovoljenje svojih potreba.
Slijede narcisoidni poremećaji u kojima je važno isticati vlastitu vrijednost, kretati se u društvu istaknutih ljudi.
Takvi su pojedinci obično veliki manipulatori koji glume suosjećanje, iako za druge nemaju nikakvih osjećaja. Psihijatri kažu kako upravo te crte prepoznaju i kod nekih od naših političara, koji su spremni bezdušno razoriti cijelu naciju, ne brinući se što će zato ljudi ostati bez prihoda, posla i socijalne sigurnosti.
"Zatim slijede emocionalno nestabilni poremećaji osobnosti, kad ljudi reagiraju eksplozivno. To je najčešći tip ubojice. Na kraju su shizoidni poremećaji gdje ubojica odabere jednu osobu za koju smatra da nije ispunila njegova očekivanja na emocionalnom planu. Dugo gaji tu fantaziju, a onda je pokaže. Ne treba zanemariti ni sadiste, ljude koji moraju imati kontrolu. Oni žrtvu zarobe, vežu i brutalno se na njoj iživljavaju kako bi hranili svoju potrebu da budu gospodari života i smrti. Većini je glavni pokretač potreba i želja da se osjećaju moćnima", tvrde psihijatri.
Kažu kako su upravo takvi tipovi počinitelja “tvrd orah” u psihijatriji, ali ističu da se loša terapijska i rehabilitacijska prognoza ne veže se samo uz sadističke strukture nego i disocijalne, narcisoidne, emocionalno nestabilne, granične i slične poremećaje ličnosti.
Ipak većina ljudi, koja nije stručna javnost, smatra da najkrvoločniji zločinci boravkom u zatvoru neće postati bolji, niti će promijeniti patološko razmišljanje ili ponašanje.
"U Hrvatskoj je deset, najviše dvadeset takvih ljudi. Oni su hodajuće bombe! Kad takvi završe iza rešetaka, treba ih zadržati u sustavu. To bi trebao biti poseban odjel s maksimalnim osiguranjem, da stručnjaci mogu s tim ljudima dugoročno raditi i vrednovati koliko se smanjuje opasnost za društvo po njihovu izlasku", govore stručnjaci i ističu kako se nadaju da će struka i pravo u takvu sustavu prepoznati najbolje rješenje.
"Ne možemo reći da se bojimo pacijenata, ali u posebno rizičnim okolnostima ne ustrajemo na tome da se lisice skinu, jer su naši sigurnosni uvjeti iznimno loši. Tu zapravo vodimo stalnu borbu s policijom jer smatramo da najviše ispitanika koje nam dovode s lisicama na rukama uopće ne bi trebalo tako tretirati."
No ima i onih koji misle da za najgore ubojice nema lijeka. Tako sudski vještak psihijatrijske struke iz Pule kaže:
"Najgori su monstrumi nesavitljivi i otporni na sve. Da se neki poremećaj osobnosti uoči u mladim danima, još bi se možda donekle i uspjelo. No to je teško prevenirati i prepoznati prije. Da mogu, oni bi ubijali i u zatvorima..."
Njega je posebno zaintrigirao slučaj u kojem je mladić bajunetom zaklao brata blizanca.
"Njemu je očito trebao neki dokaz da je on bolji i sposobniji od brata blizanca. On je došao do faze da mora zadovoljiti svoje unutarnje porive, makar to bila i cijena smrti brata i njegov doživotni zatvor. Svoja aberantna ponašanja pokazuje družeći se s prostitutkama. Ta su mu ponašanja roditelji vjerojatno tolerirali od najmlađe životne dobi", pojašnjava psihijatar.
Čest je slučaj da ubojice takvog tipa, pojašnjava psihijatar, vrlo rado surađuju s forenzičarima, policijom...
Tako manifestiraju izraženo iracionalno psihopatsko ponašanje bez imalo osjećaja krivnje, dapače, on želi još i pomoći...
Uspoređujući slučaj labinskog monstruma Dragana Junga (on je u Istri ubio staricu, a potom i vršnjaka u Zagrebu) te ovaj zagrebački slučaj, a motivi su dvojbeni i nejasni kod oba zločina, sudski vještak pojašnjava:
"Ni kod Junga, a ni kod Tomasa nije definirana neka psihijatrijska bolest. Oni u sebi još od djetinjstva nose tu psihopatsku crtu koja u datom momentu pod nekim utjecajem (alkohol, droga ili nešto slično) eksplodira."
Stručnjak za profiliranje zločinaca kaže da se zločini vrlo često događaju zbog paranoidnih stvari izazvanih “najobičnijim“ ljubomorama, pojašnjavajući kako je u jednom slučaju iz prakse možda i sam spriječio zločin.
"Da. Da. Pratim muža svaki dan. Treba mu sedam minuta do kuće a neke dane mu treba mnogo dulje. Sigurno me vara. Gdje je bio? Dođe mi da ga ubijem - govorila mi je jedna žena. Imala je neki svoj svijet sumnje bez osnove da je suprug vara, bio je tu i paranoidni poremećaj pa je dovoljan samo trenutak da dođe do zločina", slikovit je na primjeru sudski vještak.
Paranoidna psihoza je bila izražena kod pulskog monstruma Voškiona, koji je pobio peteročlanu obitelj.
"Do jednog je trenutka bio normalan s ljudima. Međutim, došao je u psihotično, jedno paranoidno stanje i odjednom je vidio neprijatelje oko sebe. Govorio je da ga truju, tu je pukao i najednom je počinio zločin.Tu govorimo o paranoidnoj psihozi, o krajnje poremećenom stanju. Može se čak reći da je riječ o shizofrenoparanoidnoj psihozi", pojašnjava psihijatar jedan od slučajeva koji su zgrozili hrvatsku javnost.
Sudski vještak kaže da kod ubojica sigurno mora postojati neki “motor“ koji u datom trenutku stimulira tu radnju.
"Primjera radi, dečki iz Vodica koji su usred Zagreba postavili bombu prije par godina. Njima je ta državno-politička konfuzija bila stimulans, te histerične napetosti, od Crkve do države. Kao da sami sebi kažu: Ako ste vi toliko ludi, onda i mi možemo napraviti nešto ludo. Podsvjesno su mislili da će tim činom nešto stabilizirati, možda dokazati da je država u još gorem stanju nego što jeste, ali, naravno, ništa oni u svojim glavama nisu mogli artikulirati..."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
super. Kako bi onda objasno onih stotinjak miliona nijemaca koje je 10 godina podržavalo Hitlera i eksterminaciju svih defektnih i rasno inferiornih untermenša?