Prije četiri godine u ovo vrijeme Libijom su harali pobunjenici. Oni su polako ali sigurni tijekom godine 'prečešljali' cijelu državu, od područja u kojem je Gaddafi rođen, u beduinskom šatoru, do mjesta na kojem je pao mrtav, sa 69 godina, nakon snajperističke paljbe. Od mjesta gdje ga je privatni učitelj podučavao povijest do vojnog koledža na kojem je počeo planirati revoluciju.
U trenutku smrti navršilo se 42 godine njegove vladavine Libijom. Od privlačnog, magnetskog vojnog zapovjednika koji je nadgledao svrgnuće kralja Idrisa 1969. godine, pretvorio su u muškarca koji se glupirao u haljinama, kirurški zaglađenog lica, obojane kose i koji je uz sebe imao, bar dok nije pobjegla s broda koji se potapao, plavu Ukrajinsku medicinsku sestru. No zbog toga nije bio ništa manje lukav.
Iza dizajnerskih sunčanih naočala i dalje je skrivao oči kao lisica. A zahvaljujući kultu osobnosti kojeg je sam nametnuo, i dalje je kontrolirao zemljom.
Vladao je neumjereno. U Libiji je bilo kakvo neslaganje s njim kažnjavano smrću.
Privatni mediji nisu postojali, a političke stranke su bile zabranjene.
Njegova tajna policija godišnje je izvršavala nekoliko desetaka ubojstava njegovih političkih suparnika, koje su odavali nadzorni odbori kojima je pripadalo oko 10 posto svih Libijaca.
U zatvoru Abu Salim, u samo jednoj noći 1996. godine, umrlo je 1.200 političkih zatvorenika.
Ako su njegovi suparnici željeli pobjeći u inozemstvo, on bi unajmio plaćenike koji bi pronašli i ubili to 'smeće'.
'Pukovnikov nalog', kako je napisao u knjizi 'Zelena knjiga' u kojoj je pisakarao o političkoj filozofiji, zamijenio je snagu zakona.
Doduše, njegova vladavina nije tako izgledala otpočetka. Počeo je kao Hugo Chávez u Venezueli, inače jedan od njegovih rijetkih saveznika, sa željom da svojem narodu osigura prihode od nafte, umjesto da im sve pred nosom uzmu strani ulagači.
Nakon što je ispravio sve ugovore sa strancima, raspodijelio je bogatstvo i gledao zemlju kako se bogati i raste, iako nitko to nije činio brže od njegovog klana koji je investirao milijarde u inozemstvo.
Kralj Afrike
Nafta mu je pružila moć daleko izvan granica njegove države u ruševnom stanju, te je sam sebe počeo smatrati vođom Trećeg svijeta i glasom siromašnih, tzv. Kraljem Afrike, te zaštitnikom svjetske revolucije.
U Libiju je zvao na vojnu obuku pobunjeničke skupine, dok je istodobno davao novce IRA-i i kolumbijskom FARC-u. Pokušavao je radikalizirati čak i narod Maore s Novog Zelanda.
Uglavnom, gdje god da su postojali antizapadnjački ili antivladini osjećaji, on bi doletio sav sretan i pomagao u uzburkavanju situacije, jer, kao što je napisao u 'Zelenoj knjizi', smatrao je da je jedina prava demokracija direktno, čak i nasilno, izražavanje volje ljudi. Svugdje osim u Libiji.
Njegov 'Treći misterij socijalizma' predstavljao je put između kapitalizma i komunizma koji je, prema njegovim riječima, mogao riješiti sve proturječnosti u oba sustava.
Njegove zajednice ljudi doduše nisu imale nikakvu snagu, dok je njegova bratska moć bila apsolutna (što je i inače bilo uobičajeno u državama bogatim naftom).
On nije bio marksist, nego je njegov idol, umjesto Lenjina ,bio egipatski nacionalni heroj, Gamal Abdel Naser. A uz to je imao i ulje.
No zatim je napokon nestala tolerancija.
1980-ih godina, dok je pukovnik Gaddafi po Dalekom istoku kupovao nuklearne bombe, sponzorirane terorističke skupine upale su u Čad u ime 'Veće Libije' i poslale agente da sruše Pan Amov zrakoplov iznad Lockerbiea u Škotskoj. Gaddafi je postao parija kojeg je Ronald Reagan odlučio bombardirati dok se ne preda.
No do početka novog stoljeća, Gadaffi se dodvorio Americi. Rekao je prave riječi o Al Kaidi, proglasio je svoj nuklearni program otvorenim za inspekcije sa Zapada, te ga je 2003. godine u potpunosti napustio. Platio je naknadu za Lockerbie i navodno zaboravio svoje islamističke snove. U svijetu koji je sad strahovao od islamista, on je bio daleko od loših dečkiju.
Na sastanku G8, 2009. godine, rukovao se s Barackom Obamom, te je iste godine održao više od sat vremena dug govor u UN-u, kojem je vratio njegovu toleranciju tako što je istrgnuo iz Povelje stranice koje su govorile o demokraciji.
Nikad nije zaboravio svoje korijene među pustinjskim nomadima i stočarima, te je unatoč luksuznom životu volio živjeti u šatoru, a i na svako putovanje je nosio sa sobom šator. Kad pak nije bio u uniformi, nosio bi haljine.
Do samog kraja se pokušavao predstavljati kao jedan od svojih ljudi, a kad su prosvjednici prvi put upali 2011. godine na ulice Tripolija, ponudio je da će prosvjedovati s njima. No srećom, iako su desetljećima imali 'zatrovan' mozak kako bi razmišljali isto kao on, napokon su počeli koristiti svoju glavu, piše Economist.
