Top News Akcija Oluja
7794 prikaza

'Toma grobar': Sanjao Srbiju do Karlobaga i obožavao Šešelja

Tomislav Nikolić
1/7
Srdjan Ilic (PIXSELL)
Otkrivamo životni put srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića, koji se povukao od utrke za predsjednika na predstojećim izborima u Srbiji

I dalje sanjam Srbiju do Karlobaga, rekao je Tomislav Nikolić prije 2004. “Taj san sanjam svake noći” Četiri godine kasnije ništa se nije promijenilo. 

“I dalje sanjam veliku Srbiju”, rekao je 2008., pa nastavio: “i dalje ne bih Haagu izručio Mladića, ali više nitko ne smije reći da Srbija neće ući u EU”...

Tomislav Nikolić najčešće ima kameno, neprozirno lice. 

Psiholog Žarko Trebješanin primijetio je da je njegov govor tijela uvijek sadržavao notu prijetnje. 

Tomislav Nikolić | Author: Srdjan Ilic (PIXSELL) Srdjan Ilic (PIXSELL)
“Tomo Nikolić koji stoji za govornicom, sa onim tipično raširenim rukama, zauzima stav koji zauzimaju ljudi koji žele biti što veći. To je pomalo prijeteći stav. Tu je i njegovo ukočeno lice, i onaj poznati, namjerno umjetni, ciničan osmijeh” kazao je prije par godina jedan od vodećih srpskih psihologa, opisujući Bustera Keatona srpskog ekstremizma, vuka koji je odlučio navući janjeću kožu eurofila.

Dubina i iskrenost njegove transformacije do jučer su bili srpska stvar, ali nakon šokantnih izbora na kojima je u drugom krugu pobijedio Borisa Tadića i postao predsjednik Srbije, ta zagonetka dobiva regionalnu težinu. 

Tomislav Nikolić nema snage pokrenuti novi rat, ali može napraviti, kako bi rekao Antun Šoljan, “grdan kvar”. 

Može, na primjer, poticati radikalizam u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, pa nas zacementirati s ljudima koji stalno gledaju u retrovizor.

Od 2008. Šešeljev kum želi postati dobri dečko europske politike, pa tako posljednjih godina na sve strane odašilje znakove dobre volje.

Nitko mu međutim ne vjeruje, jer je predugo, puna dva desetljeća, bio fanatični radikal.

Zakleti četnički vojvoda koji navija za Partizan, eurofil koji je navodno napustio ideologiju velikosrpstva, nacionalist koji “genetski nije predodređen za mržnju prema Hrvatima”, zbirka je proturječja.

Afera s intervjuom Frankfurter allgemeine Zeitungu, najuglednijim njemačkim novinama nakon Drugoga svjetskog rata, prije par godina raskrinkala je Nikolića kao nepopravljivog petljanca: cijela njegova stranka upregla se dokazati kako su sporne izjave izmišljene, ali je njemački novinar odmah nakon njihova demantija objavio tonski zapis intervjua u kojemu je Nikolić rekao da je Vukovar bio srpski grad, u kojemu Hrvati nemaju što tražiti...

Na radikalizam se nadovezala i notorna glupost. Novinari FAZ-a ne krivotvore izjave. Nikolićeve izjave prije tri godine bile su posve šizofrene.

Tomislav Nikolić | Author: REUTERS REUTERS
Napuštanjem Šešelja, 2008. Nikolić se zakleo da nije napustio i radikalske ciljeve. “Nisam promijenio ni jedan stav otkad sam napustio SRS” rekao je u rujnu 2008. “I dalje sanjam veliku Srbiju, i dalje ne bih Haagu izručio Mladića, ali više nitko ne smije da kaže da Srbija neće u EU” rekao je. 

Iste je godine pala i čuvena izjava “želim biti srpski Sanader”, koja je trebala značiti da Nikolić radikalnu retoriku želi samo iskoristiti za glasove, kako bi potom vodio politiku prilagođenu ciljevima EU. 

Još u travnju iste godine, Borisu Tadiću zaprijetio je zatvorom ako potpiše sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU.

“Svatko tko prizna da je Kosovo neovisno, mora završiti u zatvoru. Oko toga se ne možemo pogađati. To je naša ustavna obveza i na to nas obvezuje zakon. Neka samo proba Boris Tadić potpisati taj ugovor o stabilizaciji. On može otputovati, ali ne znam gdje će se vratiti, jer kada se bude vratio, mi ćemo ga pričekati u Beogradu da mu pokažemo što o njegovim potpisima mislimo.” 

Riječ “Hrvat” tih mu je godina funkcionirala kao uvreda. “Uvjeren sam” rekao je u travnju 2005. “da ministrica Dulić-Marković ima hrvatsko državljanstvo i da joj je majka bila u maspoku.”

Nešto kasnije, osporavat će državnost Hrvatske i BiH.

“Hrvatska i Bosna i Hercegovina nikad ne bi bile normalne države da ih Koštunica nije priznao” rekao je Nikolić u veljači 2007. godine, godinu dana prije svoje “demokratske preobrazbe”.

Vrhunac njegove travestije bilo je kad je ukrao Sanaderov izborni slogan, “Pokrenimo Hrvatsku”.

Na parlamentarne izbore izašao je s parolom “Pokrenimo Srbiju”, ali nije uspio. Tko je, zapravo, Tomislav Nikolić? Nikolić je šumadinac.

Rođen je u Kragujevcu, u radničkoj obitelji. Otac Radomir bio je puškar, a majka Živadinka domaćica. Odrastao je u jednoj od baraka građenih za radnike “Crvene zastave”. 

Njegovo djetinjstvo obilježila je, kad je imao 12 godina, tragedija u kojoj su mu poginuli majka i brat.

“Rano sam ostao bez majke i brata, potom veoma brzo i bez oca”, rekao je Nikolić srpskim novinarima.

“I mislim da nije bilo fer, da baš moram na takav način da prolazim kroz život. Ali, to Vam je, kao kad biste neko dijete bacili u rijeku i... i ono nauči da pliva, ali uvek ostane neka žalost jer je morao baš na taj način.”

Prizor umiranje majke i brata bio je, naime, vrlo surov. Brat se igrao zmajem koji se zakačio za žicu sa strujom. 

Kad je majka vidjela da sina trese struja, ona je krenula da ga spasi, ali je struja ubila i nju. Mali Tomislav je sve to vidio.

“Sve to vrijeme posmatrao sam drugu djecu koja su odrastala normalno. Moja ambicija je bila, gimnazija i pravo ili režija, na što me upućivala jedna profesorica koja je videla taj moj talent u pismenim zadacima, čak sam vodio i dramsku sekciju.” 

Tomislav Nikolić | Author: Srdjan Ilic (PIXSELL) Srdjan Ilic (PIXSELL)
Ali je vrijeme bilo takvo da nije bilo novca za školovanje koje bi bilo neizvjesno u pogledu zaposlenja. Umjesto da postane režiser, Nikolić je postao građevinski tehničar.

“Nisam ja imao problema da... da napredujem” reći će kasnije. “Samo mi se nikad nije ta škola učila. Ja sam mogao da završim i građevinski fakultet, jednostavno nisam želio to. To mi nije išlo.”

Poslije će ga ipak peći nedostatak diplome, pa je upisao školu za menadžment braće Karić, Diplomirao je 2003. godine, no protivnici tvrde da škola koja mu je izdala diplomu nema potrebne državne dozvole i da je njegova diploma bezvrijedan komad papira. 

Studenti su mu dali nadimak “Toma dipoma”, no Nikolić nije bi previše uznemiren.

Kao mladi građevinski radnik, bio je šef izgradnje na pruzi Beograd–Bar. Radio u Priboju, Majdanpeku i Trebinju. 

Dvanaest godina je bio šef investicija u firmi 22. prosinac, a zatim i tehnički direktor Javno–komunalnog poduzeća u Kragujevcu.

Bio je šef gradskog groblja, pa je tu i zaradio nadimak Toma Grobar. No Nikolić u mladosti nije pokazivao nikakav politički radikalizam. 

Prema tvrdnjama njegovih oponenata, on je zapravo cijelo vrijeme svoje pretpolitičke karijere bio suradnik tajne policije, koji je povremeno dojavljivao kavanske razgovore pijanih samoupravljača.

Lansiran je u višu sferu tek s usponom višestranačja u Srbiji, kad je Miloševiću zatrebala opozicija. 

Ona je trebala igrati nekoliko, doslovce rečeno, uloga: morala je biti verbalno radikalnija od šefa srpskih komunista (kako bi zastrašila Srbe ali i građane u regiji), kontrolirana, preko tajne policije, te u krajnjoj liniji lojalna vlastima – za što su slijedile nagrade u novcu i pozicijama.

Nikolić se isprva priključio crnogorskom radikalu Veljku Guberini, a po tom srpskom radikalu, Vojislavu Šešelju, koji je u mladosti bio boljševik, ali su ga komunisti strpali u zatvor jer je inzistirao na radikalnom viđenju socijalne pravde, pa je u Zenici iz prosvjeda postao četnik.

Nakon kraćeg stažiranja kod Guberine, šef kragujevačke “udbe” Bane Ilić otkriva Nikolićev dossier i, oduševljen sadržajem, Nikolića navodno preporučuje za “velike akcije”. 

Nikolićevi protivnici tvrde da ga je Ilić opisao kao “hladnog, frustriranog, mračnog, spremnog na saradnju i dokazivanje. 

Rani ostanak bez roditelja ostavio je na njemu dubok trag.Mrak nikada nije izašao iz njegove duše. Nikolić je, kao građevinar marljivo sarađivao sa Službom. 

Tako je Tomislav Nikolić odmah preporučen Vojislavu Šešelju, a Srbija je dobila jaku opozicionu stranku, koja je uistinu bila satelit.” Već 1992. godine Nikolić ulazi u srpski parlament, u kojem ostaje sve do danas, postavši najdugovječniji srpski zastupnik.

U to doba datira i njegova ratna epizoda, kada je došao u Hrvatsku. 

Priču o zločinima u Antinu i ubojstvima 37 mještana toga sela u istočnoj Hrvatskoj, u kojima je, navodno, u studenom i prosincu 1991. godine sudjelovao i Tomislav Nikolić, pokrenula je Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.

Tomislav Nikolić | Author: Srdjan Ilic (PIXSELL) Srdjan Ilic (PIXSELL)
Ona je prije deset godina u intervjuu beogradskoj radijskoj postaji B92 navela da je Nikolić 1991. godine u Antinu “bio u situacijama s oružjem i da su od njegove ruke stradali civili”. 

Nataša Kandić je svoju priču temeljila na svjedočenju Dušana Damnjanovića, srpskog dragovoljca koji je krajem 1991. godine boravio u Antinu u postrojbi Šešeljevih četnika.

Nataša Kandić je rekla da je Nikolić u Antinu obavljao dužnost zamjenika zapovjednika postrojbe te da je svjedok Dušan Damnjanović pred njom i tužiteljem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem izjavio “da je Nikolić izašao s večere, ušao u susjednu kuću i da su svi čuli rafale, a kada se vratio, bio je nagrađen pljeskom i da su poslije u toj kući pronađena tijela dvoje hrvatskih civila”.

Tomislav Nikolić je na njezin intervju uzvratio tužbom i nepravomoćno - dobio spor. 

Njegov je ratni put posve prekriven maglom. Sve eventualne fotografije su sklonjene na sigurno – nemaju ih ni dopisnici stranih agencija, ni Srpska radikalna stranka, ni beogradski mediji pa Nikolićev ratnički lik ostaje zagonetka...

Vrlo je rijetko govorio o ratu. “Ja sam dvaput organizirao odlaske dobrovoljaca iz Kragujevca, ispraćao ih, osiguravao im pomoć, čak sam i... i... i neke svoje obiteljske trofeje darovao ljudima koji tamo odlaze. I kad su pošli treći put, bilo me je sramota da ih i treći put ispraćam. I zato sam ostavio obitelj i otišao i ja.”

O optužbama za ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni, o govoru mržnje ili o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine, Tomislav Nikolić ne želi reći ni riječ.

U politici su njegova dostignuća poznatija. Dobio je stan od 170 ‘kvadrata’ u elitnom naselju na Novom Beogradu, vrijedan preko pola milijuna eura. Sinove je smjestio u Partizan, svoj omiljeni klub. 

Postao je dioničar Veterinarskog zavoda u Zemunu, čiji su radnici tjednima štrajkali buneći se zbog krađe u privatizaciji.

Gradnju kuće i imanja u rodnom selu platio je preko 200.000 eura. Odnos njega i Vojislava Šešelja bio je pun ljubavi i divljenja. 

Nikolić se, naime, divio Šešelju – dokaze za obrnuto ne podnose.

“Jednog dana, svaki seljak će reći: ‘Imam imanje, traktor, stoku, i knjigu Vojislava Šešelja’, a i onaj u gradu što živi reći će: ‘Imam posao, stan, zdravu djecu i knjigu Vojislava Šešelja’” govorio je Nikolić devedesetih.

Kad je Šešelj, 2003. odlazio u Haag, ostavio je Nikoliću stranku pun povjerenja. Bila je to njegova najveća pogreška. 

Jer, Nikolić je radikale uništio, izbacivši ih iz parlamentarne sfere. Šešelj politički u Srbiji više ne postoji.

Između učitelja i šegrta idila je trajala sve do 2007. godine, kada se Nikolić odlučio podržati srpski sporazum o pridruživanju EU. 

“Ne znam ništa pozitivno o EU, sem da je zlo” govorio je.

No s vremenom mu se EU ipak počela činiti prihvatljivijom – što je Šešelju, koji je strankom bez problema vladao iz zatvora, činilo sablažnjivim.

Tomislav Nikolić | Author: Zeljko Lukunic (PIXSELL) Zeljko Lukunic (PIXSELL)
Sukob je kulminirao 5. rujna, kada je Središnja uprava Srpske radikalne stranke većinom glasova podržala Šešelja. Nikolić je iste večeri podnio ostavku na dužnost zamjenika predsjednika SRS-a.

Tri dana poslije, formirao je vlastitu zastupničku grupu pod nazivom “Napred Srbijo” kojoj je prišlo 17 radikala. 

Zbog toga, 12. rujna, Nikolića su isključili iz stranke, a 21. listopada 2008., izabran je za predsjednika Srpske napredne stranke.

Njegovi neprijatelji – među kojima su, logično, najostrašćeniji njegovi jučerašnji kolege, Šešeljevi radikali – zato danas tvrde da je Tomislav Nikolić američki plaćenik.

Prema standardnom obrascu, tvrde da ga je vrbovala CIA nakon čega je postao eksponent američkih i NATOovih interesa u Srbiji.

Vjeruju da će, prema staroj tradiciji, kao desničar povući one poteze koje ljevica ne bi smjela...

"Nikolić zasigurno neće priznati Kosovo i ja iskreno ne vidim razliku u politici između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića ako se ozbiljno analiziraju putevi Srbije u odnosu na velikosrpstvo i četništvo", rekao je jednom prilikom Slaven Letica.

Dodao je da Srbija zbog EU sigurno neće mijenjati politiku prema Hrvatskoj.

"Oni nemaju veliki manevarski prostor zbog Europe. Zbog EU previše zavise o Hrvatskoj i postavit će se oportunistički te će se po svakom pitanju prilagođavati EU i Hrvatskoj."

Žarko Puhovski smatrao je da bi se od Nikolića kao desničara teoretski moglo očekivati da povlači poteze koje Tadić nije mogao poput priznanja Kosova, no nije vjerovao da bi do toga moglo doći.

Također je jednom u razgovoru za Express Puhovski rekao kako smatra da EU nije briga tko je na čelu Srbije jer kaže: 

“Srbija još deset godina neće biti članica EU pa ih ni ne zanima tko im je predsjednik. A za 10 godina Nikolić neće biti aktualan.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.