Kad Hasanbegović kaže da je Čolakovića predložio Milan Bandić, ne donosi potpunu istinu i kontekst. Jer, Zlatko Hasanbegović je predsjednik odbora o imenovanju ulica, prijedlog je nadalje prošao zahvaljujući glasovima Neovisnih za Hrvatsku njega i Esihice, HDZ-a i Bandićeve stranke, pri čemu je jasno da su potonje dvije ovime ispunjavale svoj dio vladajućeg koalicijskog dogovora. Pa ako su većinu imali tamo, jasno je da na Gradskoj skupštini centristi, ljevica i liberali uz skor 24:25 neće moći oboriti prijedlog.
A da će biti žestoko, ne treba sumnjati. Isto kao što je bilo žestoko u Sarajevu 2015. kada je DF poručivao da je "svaki borac kojem je potekla samo kap krvi u obrani domovine, veći od Čolakovića, zaslužniji da škola nosi ime po njima". Odnosilo se to i na rat u BiH u 90-ima, ali i na Drugi svjetski rat. Pritom glavni razlog Čolakovićeve kontroverznosti nije samo to što je bio ustaški kulturni ataše.
Da su južnoslavenski narodi, ili barem neki od njih, jako zbunjeni u vezi književnika Envera Čolakovića, pokazuje već i njegova biografija, počev od rođenja. Hrvatska Čolakovića tako vodi kao "hrvatskog i mađarskog" književnika, Bosna i Hercegovina kao "bosanskohercegovačkog", a ne samo to, nego Britanske enciklopedije navode da je riječ o "bosanskom", a turske i češke pak da je riječ o "bošnjačkom" književniku.
Nesporno je da je rođen u Budimpešti 1913. od majke Mađarice Ilone rođene Mednyanszki i oca Bošnjaka Vejsil-bega Čolakovića, da mu je njegova obitelj dok je bio dječak, selila iz grada u grad po Balkanu, da je od kraja Prvog svjetskog rata živio u Sarajevu. Zato je od 1931. do 1939. pisao isključivo na mađarskom i njemačkom jeziku, a poslije toga... Pa, u Hrvatskoj će mnogi tvrditi da otada piše isključivo na hrvatskom jeziku.
U BiH će pak mnogi reći da je njegov roman "Legenda o Ali-paši" 1944. objavljen na bosanskom jeziku. On sam, još u 1950-ima, pisao je o Bošnjacima, konstitutivnom narodu od 1971. priznatom u Jugoslaviji kao nacionalnost Muslimani. Nadalje, u BiH će danas vrlo rado isticati da je nakon Drugog svjetskog rata pisao o zločinima četnika, ustaša i Nijemaca nad Židovima i slavenskim narodima, da se deklarirao kao antifašist.
I pitanje je bi li ovaj čovjek ikada postao ovakvom temom da u kolovozu 1944. nije odselio u Zagreb i u sumrak režima NDH i okupacije Trećeg Reicha nije tako iracionalno prihvatio biti kulturni ataše režima Ante Pavelića u Hortyjevoj Budimpešti, glavnom gradu još jednog pronacističkog marionetskog režima pred skorim padom.
Nakon oslobođenja 1945., Čolakovića vlasti doista jesu u dva navrata privodile kako bi raspravili njegovu ulogu u ustaškom režimu, ali su ga svaki put puštale na slobodu bez ikakve optužnice, unatoč tome što mu je Mak Dizdar pisao iz Sarajeva 1945. da se ne vraća u grad jer će ga ubiti.
O Čolakoviću se još od 1990. naveliko piše kao o progonjenom čovjeku, koji je bio "osuđen na šutnju", koji je platio svoju cijenu u Hrvatskom proljeću 1971. Koliko god i taj dio bio u određenoj mjeri objektivan, činjenica je da je Enver Čolaković 1966. dobio putovnicu SFRJ, da je neometano putovao diljem zapadne Europe, da je radio kao prevoditelj, da je povremeno pisao i izdavao u Jugoslaviji, da je bio u jugoslavenskom PEN-u...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ohoho počela sad i invazija muslimana na zagreb, pa zar su i to bandičevi?