Top News
9525 prikaza

Tajni izvještaji Udbe: Ovo su Hrvati koje su špijunirali

UDBA
Express
Express prvi objavljuje analizu 224 stranice supertajnog izvještaja o radu službe državne sigurnosti iz 1985. godine. Analizu objavljujemo u dva nastavka

U hrvatskom političkom imaginariju ne postoji niti jedna organizacija kojoj bi se pripisivale takve moći kao Udbi. Opus Dei, templari ili slobodni zidari prema njoj izgledaju kao dječji vrtić. 

Premda pod tim imenom ne postoji od 1966. godine, kad je preimenovana u Službu državne sigurnosti, Udbu i danas mnogi vide kao organizaciju koja “ima Hrvatsku” ili “drma Hrvatskom”, koja je aranžirala pretvorbu i privatizaciju, gospodari sudstvom, medijima, bankama i politikom, pa - premda mrtva, jedina ima svijetlu budućnost jer “Udbini sinovi gospodare Hrvatskom...”

Express prvi u Hrvatskoj objavljuje zaprepašćujuće godišnje izvješće Službe državne sigurnosti iz 1985. godine, iz kojeg je vidljiva cijela struktura Službe u Hrvatskoj: broj djelatnika, tajne akcije, mjere nadzora nad ljudima, objektima i komunikacijama, izvješća doušnika, ocjene njihova rada, jednom riječju - sve... 

Kopija izvještaja je na tajnoj lokaciji u Zagrebu

U Izvještaju koji je klasificiran kao “državna tajna” nema imena suradnika niti imena profesionalaca - samo kodna imena, to jest pseudonimi - no drugi dokumenti Službe bacaju svjetlo i na te detalje. 

Cjelokupna arhiva Službe snimljena je na mikrofilmove, koji su izrađeni u dvije kopije. Jedna je ostajala u Zagrebu i nju je, devedesetih, navodno, nepoznat netko uzeo iz službenih prostorija i pospremio na tajnoj lokaciji u Zagrebu.

Druga je kopija u Beogradu. Niti jedna niti druga nisu dostupne javnosti... Služba državne sigurnosti imala je 1985. godine, prema ovom izvještaju, relativno mali profesionalni pogon.

"Služba je popunjena sa 76,39 posto - piše u izvještaju - dok je prošle, 1984. godine, bila popunjena 76,9 posto - od ukupno 1097 radnih mjesta bilo ih je popunjeno 838. Razlog zbog kojeg SDS nije bio popunjen sto posto nije poznat, no moguće je da svježe diplomirani pravnici, ekonomisti i slični profili sebe baš i nisu vidjeli kao rođene špijune... 

U Službi je radilo 55,36 posto ljudi s visokom ili višom stručnom spremom. Broj Hrvata nešto je pao u odnosu na prethodnu, 1984. godinu, s 55,6 posto na 53,1 posto, kao i broj Srba, koji je sa 31,9 posto pao na 31,5 posto. Jugoslavena je u Službi bilo 15,39 posto. Radnici Službe išli su i na specijalizirane tečajeve, koji su trajali po sedam mjeseci.

Devedesetih je ušlo u modu da agenti pokazuju da su agenti

Služba je pratila strogo određene skupine neprijatelja: nacionaliste (660 ljudi, a samo 1985. registiran je 141 novi), pripadnike vjerskih zajednica 143 (29 novih), zbog birokratizma je praćeno 55 ljudi (novih 17), anarholiberalizma 53 (pet novih sumnjivaca), zbog tehnokratizma je nadzirano osmero ljudi (prethodne godine čak 15), u Hrvatskoj je Udba pronašla dva (trula) liberala (stanoviti Dan Nikuća i Slavko Goldstein). Goldstein je i danas sumnjiv kao liberal, dok Nikuću ne poznaje ni tražilica Google...

Pod mjerama je još bilo 25 ljudi koji su praćeni zbog “podrivanja ekonomskih osnovica društva”, 4 iredentista (albanski, zbog SR Srbije, i talijanski, zbog Istre) te 23 neprijatelja čiji profil ni Služba nije mogla precizirati, pa su ih vodili pod kategorijom “neodređeno”!?

Kako je to izgledalo u životu, plastično je u jednom intervjuu opisao Željko Kekić Pauk, jedan od vodećih operativaca Službe, koji je nadzirao Franju Kuharića, Franju Tuđmana, Antu Kovačevića i druge disidente, ljude Crkve, liberale ili slične “unutarnje neprijatelje”, ljude koji, kako je govorio drug Tito, “ruju i rovare”.

"U ono doba ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent", rekao je Kekić i dodao:

"Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide. Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kad smo obrađivali anarholiberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama Filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima mog tobožnjeg studija. Kako bi rekao jedan pisac, loše službe sprečavaju pobune, dobre sudjeluju u njima, a najbolje ih same proizvode."

Udba je htjela biti kao Staasi, ali nije joj bila ni blizu

"Služba je na popisu imala ukupno 345 suradnika. Po pitanjima nacionalizma 159, u vjerskim zajednicama 83, anarholiberalizmu osam, birokratsko-dogmatskim strukturama 19, podrivanju ekonomskih temelja društva 13, tehnokratima sedam, iredentizmu šest, liberalizmu jedan. Stalno je prisluškivano 76 objekata.Mjere prisluškivanje telefona provedene su nad 602 osobe. Njih 365 pod stalnom je mjerom kontrole telefona, a pod povremenom mjerom ih je 237.

Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH nije bila Staasi, ni po veličini aparata, ni po broju doušnika, ni po metodama i tehnikama, ali je, metodičnošću i preciznošću nastojala nalikovati na njega. Služba se odlikovala “kritičnošću i samokritičnošću”.

U izvještaju se primjećuje “lošije rukovođenje, kontaktiranje i produkcija suradnika kao i učešća u informiranju”. 

Primjećuje se “da je u većini centara značajno manji broj suradnika koji sudjeluju u više od 10 informacija”, potom da se sve slabije radi u “obradi srspkog nacionalizma, birokratsko- dogmatskih struktura, anarholiberalizma, to jest građanske desnice...”

Zanimljivo je da će ljudi koje Služba tretira kao “građansku desnicu” (manje-više to je značilo da se zalažu za višestranački sustav, a nisu nacionalisti ili klerikalci) samo pet ili šest godina kasnije pod udar Službe doći kao “ekstremni ljevičari”.

Građansku desnicu, naime, činili su Milan Kangrga, Branko Horvat, Alija Hodžić, Mladen Lazić, Benjamin Perasović, Luka Marković, Rade Šerbedžija (kojeg su pratili i zbog srpskog nacionalizma), Slobodan Drakulić (suprug Slavenke Drakulić), Predrag Matvejević, Žarko Puhovski, Mirjana Oklobdžija, Gajo Petrović, Rudi Supek i Lino Veljak... 

Ozvučenja su išla sve do vrha Kaptola

Sve će te ljude kasnije proglasitii “jugokomunistima”, pa se može reći da je kategorijalni aparat SDS-a tu potpuno zakazao.

Ako je ljudski faktor zakazivao, tehnika nije. U izvještaju se navodi da je Služba raspolagala sa 76 stalno ozvučenih objekata. 

Najveći broj predstavljali su “nacionalistički centri”, njih 30, te vjerske zajednice, s 33 objekta. Ozvučenja su išla sve do vrha Kaptola. Vladimir Pavlinić, osnivač Glasa Koncila, Expressu je ispričao kako je to izgledalo.

Razmjere prisluškivanja on je otkrio tek kad je otišao u JNA pa ga je kapetan suočio sa špijunskim informacijama.

"Kapetan mi je odmah uvodno dao na znanje da oni o meni znaju sve, SVE! Evo, i ono što sam prije četiri dana razgovarao s nadbiskupom u Zagrebu. A čuju se tamo i ‘razni drugi glasovi i glasići’, pripomenuo je.

"Naravno, znao sam koji su to glasići bili. Na hodniku pred nadbiskupovom sobom stajao sam u redu s poglavarima zagrebačkih samostana koje je toga dana primao. Kapetan me je odmah poučio kako oni imaju tehniku kojom mogu slušati koga god žele na bilo kojem mjestu, pa i u autu. O meni nije znao da sam se amaterski bavio radiotehnikom te već odavno bio upućen što je to i kako radi magnetofon", rekao je Pavlinić pa nastavio pričati o ekonomu Kaptola Rudolfu Pukljaku, za kojeg nitko nije sumnjao da je agent Udbe koji radi pod kodnim imenom Zagorje:

Velika novinarska imena na udaru

"Isti Rudolf Pukljak, jednako čovjek punog povjerenja nadbiskupa Šepera, po svemu je bio uposlen u brzom instaliranju nove naprave, bez sumnje tehnički naprednije, koja će perfektno i neometano raditi idućih četrdesetak godina. Pod lijepim kodnim imenom Pukljakova rodnoga kraja. Pitam se samo jesu li isti oni udbaši koji su poslije svoja umijeća i vještine stavili u službu organiziranja hrvatskih tajnih službi dobili nalog da dobro staro Zagorje u nadbiskupskim odajama potiho razmontiraju ili su ga još modernizirali i krstili nekim novim ljupkim imenom. Profesionalne navike ne umiru samo tako. Koliko sam se i osobno uvjerio, kad sam dvaput posjetio kardinala Kuharića, u istom uredu kao nekoć Šepera, on nije krio svoje neslaganje sa službenom politikom, osobito prema BiH. Sjetimo se onog vrlo uvredljivog otvorenog pisma što ga je Kuhariću napisao Mate Boban, predsjednik tadašnje Herceg-Bosne, nakon javne kardinalove osude zločina u Ahmićima. Dakle, i u novim prilikama aparati su tu mogli biti od potrebe i koristi. Na to pitanje odgovor nećemo još dugo dobiti, no nije isključeno da su sumnje utemeljene."

"Bilo je 300-tinjak objekata", rekao je kasnije Željko Kekić, udbaš pokajnik, u jednoj od novinskih ispovijedi, pa nastavio:

"Pratili smo Franju Tuđmana, Franju Kuharića, kojeg smo se spremali uhititi, ali ga je Vatikan proglasio kardinalom pa smo odustali, pa i Majku Terezu, Dražena Budišu, Vladu Gotovca, Marka Veselicu, Vladimira Šeksa, Stipu Mesića, braću Lozo, Dobroslava Paragu, Zlatka Tomičića, Dafinku Večerinu, Slavenku Drakulić, Jovu Raškovića, Dobrišu Ćosića prilikom dolaska u Zagreb, Stipu Oreškovića, Dijanu Rexepi i mnoge druge novinare, Gizelu Đureković, suprugu Stjepana Đurekovića...

Represija je primjenjivana u širokom spektru

Ti su ljudi prisluškivani, s njima su razgovarali doušnici Udbe, oni su praćeni, otvarana im je pošta, pozivani su na informativne razgovore, oduzimane su im putne isprave, zatvarani su... 

Represija je primjenjivana u širokom spektru, što se u ovom izvještaju opisuje suhoparnim rječnikom koji vrvi statistikom i tehničkim terminima... 

Od 15 dosjea objekata osam je u Rimokatoličkoj crkvi (Gaj Osijek, Kapucinski samostan Varaždin, KBF i NBS Zagreb, Porečko-pulska biskupija, Zagrebačka nadbiskupija, Franjevački samostan Bjelovar, Glas Koncila Zagreb i Provincija družbe Isusove Zagreb, dok je SPC bio ‘reprezentiran’ s pet objekata: nadzor su imali Eparhijski savjet u Zagrebu, Pakračka eparhija, manastir Lepavina u Bjelovaru, Bogoslovija Sveta tri jerarha u manastiru Krka i crkva svetog Save u Splitu. Nadziran je i jedan islamski vjerski centar, a Službi su bili sumnjivi i adventisti u Maruševcu kraj Varaždina.

"Na kraju perioda imali smo 83 suradnika", piše u izvještaju (67 za katolike, 3 u inozemstvu, 13 za pravoslavne i 3 za ostale vjerske zajednice) te 89 operativnih veza, a dominira opet RKT crkva sa 65 operativnih veza i 17 SPC).

Agenti su znali skoro sve o radu Crkve

Drugim riječima, sakristije su bile napučene špijunima. Služba je imala pod kontrolom sve važne klerike. “Od ranije poznati Službi” i “pod tretmanom” bili su: nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, nadbiskup splitski Frane Franić, riječki Josip Pavlišić, zadarski Marjan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, đakovački Ćiril Kos, dubrovački Severin Pernek, krčki Karmelo Zazinović, pomoćni biskupi zagrebački Đuro Kokša i Mijo Škvorc, ravnatelj za hrvatsku inozemnu pastvu Vladimir Stanković, urednik Glasa Koncila Živko Kustić, espiskop gornjokarlovački Simeon, dalmatinski Nikolaj, zagrebački Jovan, imam IVZ-a Ševko Omerbašić itd. te njihovi istomišljenici iz redova nižega klera...

Služba je - piše dalje - korištenjem suradničke mreže i primjenom operativno-tehničkih sredstava ostvarila značajan uvid u rad pojedinih zatvorenih vjerskih skupova...

Djelatnici Službe, čini se, u rad su Crkve bili upućeniji nego pojedini članovi Hrvatske biskupske konferencije: -U okviru Rimokatoličke crkve praćen je rad proljetnog i jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, nekih sjednica Vijeća BKJ te više zatvorenih sastanaka svećenika na biskupijskom i dekanatskom nivou...

"Do suradnika koji su pomagali operativcima dolazilo se jako teško", opisao je novinarima Božidar Spasić, kontroverzni srpski šef SDB-a, pandan Josipu Perkoviću u SR Hrvatskoj.

Pavlinić: Kako su me htjeli vrbovati

Spasić rado i često govori o službi, pa se čini otvoren kao Crvenkapica.. Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni su u jednoj “Delovodnoj knjizi”.

"Samo su tri-četiri suradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do suradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu, na primjer, dobit će putovnicu preko veze, zaposliti ženu, omogućiti da završe neku školu, novac, pomoć pri otvaranju obrta. Primjer je taj kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića smo baš mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmiješano, pravi bosanski lonac", kazao je Spasić.

Vladimir Pavlinić iz Glasa Koncila Expressu je plastično opisao kako je izgledala ponuda za suradnju i koja je bila cijena odbijanja.

"Isljednik mi je zastrašujuće dočarao što me čeka za moje besmisleno pokušavanje da turam ‘motku u točak voza revolucije’. Ali mogu ja, reče, i odmah na slobodu, sve ovisi o meni. Kako ovisi? ‘Tako da dokažeš da si lojalan građanin Jugoslavije’. ‘Kako to mogu dokazivati’, upitao sam. ‘Ti ćeš u crkvenim krugovima dolaziti u doticaj s mnogim ljudima. Kao rodoljub obavijestit ćeš organe bezbednosti o svemu što se tamo šapuće i govori protiv naroda i države’. Na tu ponudu ‘slobode’ nisam imao daljnjih pitanja. Ali sam jedno pitanje ostavio za sebe: kako dojaviti nadbiskupu Šeperu da ima u svojem radnom stolu ugrađen prislušni aparat i da se sve snima? S tom mukom otišao sam četiri mjeseca kasnije u nišku kaznionicu, Kazneno- popravni dom Bubanj...

Bacali ljude u zatvor nizašto

Praksa je bila takva da operativci međusobno ne znaju što rade, ali šef obavještajnog sektora je bio upućen u rad svih. Udbini su se zaposlenici morali obvezati kako neće nikad odati nijednu tajnu svog rada. Najosjetljivije točke bile su, opisao je Pavlinić, seks i novac.

"A u prilikama u kojima su bacali ljude u zatvor nizašto također je jaka poluga vrbovanja bila ponuda slobode. Čovjek nešto izbrblja ili ga netko lažno optuži i on se nađe iza rešetaka s prijetnjom od više godina zatvora. Što se bogoslova u vojsci tiče, različit je bio postupak prema mlađima, tek pripremnicima za svećenike, i prema onima koji su već bili zaređeni. Prve su nastojali preodgojiti raznim metodama pranja mozga i obećavanjem svake pomoći za promjenu studija. Kad odu, diskvalificirani su za špijunažu bivše sredine. Za druge, koji su bili manjina, nisu računali na mogućnost obrade da napuste zvanje. Njih je trebalo pridobiti za špijunažu u crkvenim redovima, što je po potrebi uključivalo i vjernike. Ponuda je bila izlazak iz zatvora, uz svaku potrebnu materijalnu pomoć, a i neće biti izloženi svim onim maltretiranjima kao ostali kler. Sa mnom je bio u niškoj kaznionici mladi bosanski svećenik Josip Kasić. Za neki vic na račun Tita dobio je pet i pol godina zatvora. Stavili su ga u sobu s četnicima suđenima za ratne zločine. Tima je obećano ranije puštanje na slobodu kao nagrada za zlostavljanje popa Kasića. Kad sam došao tamo, imao je polomljene zube. Usred noći počeli bi ga tući, vikali mu da je u snu zazivao Stepinca. I Kasiću su nudili šansu da ide na slobodu. Ni to ni batine nisu ga slomili. Nije mu bilo života ni nakon zatvora. Pobjegao je iz Jugoslavije i završio je život kao misionar iseljenika u Australiji."

Mnogi, naravno, nisu imali tu snagu niti su se usudili tako se suprotstaviti. Još su stari Rimljani imali normu koja kaže da nitko nije obavezan na herojstvo...

(Drugi dio objavljujemo sutra)

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.