Top News
12383 prikaza

Tajni dokument koji je uništio Karadžića

Prosvjed srpskih radikala protiv približavanja NATO-u
Srdjan Ilic/PIXSELL
Ne postoje riječi, a ne postoji ni adekvatna kazna za zločine počinjene u Srebrenici i okolici

Radovan Karadžić osuđen je u srijedu na doživotni zatvor, a jedan od ključnih dokumenata bila je zloglasna Direktiva 7 iz ožujka 1995. godine. 

U spomenutoj direktivi Karadžić je naredio Vojsci Republike Srpske: "Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi."

Diplomski rad Zvijezdane Klenović o genocidu u Srebrenici dalje pojašnjava: "U Direktivi 7 navedena je strategija kojoj je prvenstveno bio cilj uništenja civilnog stanovništva. Prvi dio strategije bio je izgladnjivanje stanovništva enklave dok se samovoljno ne predaju te je tako u Direktivi 7 naloženo vojnim organima smanjivanje i ograničavanje logističke podrške snaga UNPROFOR-a u enklavi te drugi dio strategije koji je podrazumijevao stvaranje nemogućih uvjeta za život svakodnevnim borbenim aktivnostima. U skladu s naređenjem Karadžića, Mladić je 31.ožujka 1995. potpisao Direktivu 7/1 kojom je Direktiva broj 7 pretočena u operativne vojne zadatke i u kojoj se poziva na izvođenje strateške operacije protiv enklave".

Rezultat direktive bio je jasan. Ubojstvo tisuća civila, progon nebrojenih obitelji i uništenje gradova. Kasnije će upravo te direktive poslužiti kao krunski dokazi na suđenjima protiv generala Zdravka Tolimira (osuđenog na doživotni zatvor) i političke vrhuške Republike Srpske.

Rezultat direktive je i priča Nedžada Avdagića. 

Srebrenica, genocid, masovna grobnica Srebrenica Top News "Krvnici su jeli i pili na livadi punoj leševa"

Nedžad Avdagić imao je 17 godina kad je gledao smrti u lice. Nije bio dovoljno star za kupiti cigarete, ali je bio dovoljno star da ga srpska vojska izvede pred streljački vod. Njegova priča, kao i priče mnogih Srebreničana, zauvijek će obilježiti najkrvavije zločine na ovim prostorima. Njegova priča zauvijek će biti podsjetnik na zločine Ratka Mladića i njegovog  šefa Radovana Karadžića...

Nedžad, te sudbonosne 1995. godine 17-godišnji momak, već dvije je godine s roditeljima i tri sestre boravio u izbjegličkom naselju kraj Srebrenice. Došao je iz sela kod Vlasenice,  u nadi da će mu "plave kacige" pružiti zaštitu i sigurno utočište. 

Enklava pod zaštitom istih tih "plavih kaciga" napadnuta je 11. srpnja 1995. godine i pala je u ruke srpskoj vojsci pod vodstvom  generala Ratka Mladića. 

Istog tog dana, 11. srpnja, se obitelj Avdić i razdvojila - majka i sestre krenule su prema bazi u Potočarima, a Nedžad je s ocem bježao preko šume. U brdima iznad Srebrenice se pridružio koloni Bošnjaka u pokušaju proboja da slobodnog teritorija, do tako nedostižne Tuzle. Nedžad se u gomili od 2000 ljudi odvojio od oca kojeg više nije vidio živoga. Tijelo Nedžadovog oca, Alije,  identificirano je tek godinama kasnije, nakon što je pronađeno u masovnoj grobnici. Slobodni teritorij ostao je tek nedosanjani san i bili su prisiljeni predati se Srbima. Tada je počelo premlaćivanje i mučenje. 

"Nisu nam davali vode, pili smo svoj urin. Morali smo pjevati nacionalističke pjesme i uzvikivati 'živio kralj' dok su se u daljini čuli prvi rafali. Istovremeno su nam vrlo cinično obećavali da ćemo uskoro biti sa svojim obiteljima. Kamionima su nas prebacili u Zvornik, gdje je u jednoj osnovnoj školi započeo pravi pokolj. Kamione su sa svojih balkona vidjeli svi, tako da svi oni koji danas negiraju genocid, oni govore neistinu", prisjeća se u intervjuu Nedžad i prepričava kako je krvi i leševa bilo posvuda. 

Škorpioni Ratni zločin Top News Karadžićevi škorpioni: Cerekali se kameri i ubijali civile

Petero po petero tjerali su ih iz kamiona, skidali im odjeću i vezali ruke. Sklonili su ih u učionice škole i onda počeli izvoditi van na streljanje. On je bio u zadnjoj učionici, pokušao se, kaže, sakriti iza većih muškaraca no nitko nije mogao pobjeći. Gacajući po blatu i krvi i Nedžad se s nekadašnjim kolegama iz školskih klupa i učiteljima iz škole našao pred puškama vojnika.

Sjeća se i kako je jedan muškarac od očaja i boli  krvnike doslovno zamolio za još jedan metak u glavu i brzu smrt, a ubojice su mu želju i ispunili.  

"Tri sam puta ranjen. Ležao sam na tuđim leševima i molio se da umrem, toliko me boljelo. Bio sam slijepljen od svoje i tuđe krvi. No nisam imao snage zavapiti i pozvati ih da me dokrajče. Nakon pucnjave čuo sam kako se dogovaraju da provjere ima li još koga na životu da ga ubiju. Vidio sam čizmu kraj svoje glave dok je vojnik pucao jednom muškarcu u glavu jer je jaukao. Još sam ranjen i u potiljak, a onda i u stopalo. Zaista sam želio umrijeti", ispričao je Nedžad Avdić u intervjuu za bosansku Face HD TV.

"Nakon što su prestali pucati i otišli uvjereni da smo svi mrtvi začuo sam glas koji je molio pomoć. Otkotrljao sam se preko tijela do njega a on mi je skinuo poveze s ruku, a onda i ja njemu. Pobjegli smo preko kanala u šumu gdje mi je odjećom povezao rane, a ja sam malo odspavao u njegovom krilu. Toliko sam slab bio da sam molio da me ostavi, ali on nije. Hrabar čovjek, zahvaljujući njemu ja sam danas ovdje", prepričao je televizijskom voditelju svjedok genocida u Srebrenici.

Dva dana neopisive agonije trajao je njihov bijeg kroz tih nekoliko kilometara do sela Vitnica gdje im je pružena pomoć.

Scena iz filma U zemlji krvi i meda Zločin Life "Ja sam dijete ratnog silovanja i ovo je moja priča"

Iako je izgubio gotovo sve muške članove obitelji Nedžad je završio ekonomski fakultet i danas živi kraj Tuzle, ima tri kćeri sa suprugom koja je također preživjela Srebrenicu i otvoreno progovara o onome što je proživio. Posebno je ponosan na to da iako su on, sestre i majka kasnije živjeli u teškom siromaštvu, sve četvero su uspješno završili fakultete.

"Ne želim da se moja priča iskorištava u neke krive političke svrhe, a za sebe mislim da sam pobjednik, ne žrtva. Nisam nikada mogao zamisliti svoj život van Bosne, negdje na zapadu, pogled na Srebrenicu za mene je svojevrsna terapija", rekao je Nedžad u svibnju 2017. godine nakon što je u Engleskoj, u Lutonu, dobio počasni doktorat iz filozofije.

U Londonu je o svom iskustvu pričao i ispred zastupnika u Parlamentu, u društvu Hajrudina Mesića koji je 17 dana gladan i bos lutao kako bi pobjegao iz Srebrenice, a popričao je i s predsjednikom Billom Clintonom, iako se nije htio s njime slikati. 

Želim biti pozitivan, želim pokazati svojim životom i primjerom da se ničega ne stidim i da će moja djeca odrastati u svojoj domovini – naglašava Avdić u svakom intervjuu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.