"Srbija više ne razlikuje četnike i partizane"

Ugledni analitičar Zoran Kusovac ekskluzivno za Express komentira aktualno političku situaciju u Srbiji, u kojoj se prosvjedi sve više zakuhavaju, posebno nakon upada desničara Boška Obradovića u zgradu RTS-a.

Jesu li beogradski prosvjedi oteti onima koji su ih pokrenuli?

Prosvjedi nisu ni pokrenuti kao apolitični, formalni povod prvoj šetnji bilo je prebijanje vođe minorne ljevičarske stranke Borka Stefanovića te je prosvjed krenuo pod motom “Stop krvavim košuljama” ali su mu se ubrzo priključili oporbeni političari u strahu da bi prosvjedi mogli proći bez njih. Formalno prosvjedi su nestranački ali tu tvrdnju praksa demantira iako dio prosvjednika svakako vidi svoje učešće kao zahtjev za demokracijom, pravdom i poštenim javnim angažmanom a ne kao podršku bilo kojoj političkoj stranci ili lideru.

Kako su se Dveri spojile s lijevom opozicijom?

Gotovo isto kao i u vajmarskoj Njemačkoj. Spaja ih želja za vlašću a u mnogo čemu im je poruka ista, posebno nacionalni naboj  i zahtjevi da Kosovo bude dio Srbije. I krajnja desnica i krajnja ljevica obraćaju se u biti istim dvijema skupinama: mladima koji su zaslijepljeni idealističkim i ideološkim porukama i gubitnicima tranzicije starije dobi koji priželjkuju povrat na stara vremena, podrška u među građanstvom srednjih godina im je znatno niža. U svemu treba imati u vidu da je ljevica u Srbiji mala i slaba a da je na desnici velika gužva i da su stranke koje za sebe tvrde da su centar u nacionalnim pitanjima a posebno glede Kosova izrazito desničarske. Čak i većina onih kojii tvrde da baštine partizansku tradiciju po pitanju Kosova ne razlikuju se od deklariranih četničkih sljedbenika.

Imaju li neki zajednički cilj ili minimum ciljeva?

Pravo pitanje bilo bi ima li itko neki realan program. Ne. Stranke oporbe, doduše isto kao i vladajuće, praktično nemaju jasne, obrazložene i suvisle programe ni za jednu oblast već uglavnom barataju neodređenim floskulama i obećanjima. Niti jedna stranka nema, na primjer, program zdravstvene zaštite i financiranja zdravstva ili plan potjecaja za gospodarstvo, poreznu politiku itd. Pogotovu ni jedna od stranaka koje se stalno zaklinjuu u “srpsko Kosovo” nema nikakav plan kako zamišljaju hipotetično uključenje Kosova u politički, fiskalni i gospodarski sustav Srbije u kojoj bi se gotovo trećina poslanika u Skupštini birala sa Kosova.

Jesu li mogli doista osvojiti televiziju i što bi bilo da jesu?

Sve i da policija nije intervenirala, a osim u nekoliko izdvojenih slučajeva nepotrebnog iživljavanja i batinanja bila je prilično suzdržana, što priznaju i realniji među oporbenim pristašama koji su u RTS upali, čak ni ulazak oporbenjaka u studija iz kojih se emitira program ne bi ništa značio. Sve glavne TV stanice diljem bivše Jugoslavije planirane su i projektirane po doktrini Općenarodne odbrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ) i oduvijek imaju sekundarna studija i alternativne sustave emitiranja, napajanja strujom itd. Srbija i RTS dodatno imaju iskustva iz ratova, posebno iz vremena bombardiranja 1999. kada je program mjesecima išao sa alternativnih lokacija. Da su upali u studija emitiranje bi bilo prebačeno na drugo mjesto i gledatelji to većinom ne bi ni primjetili.

Kako je došlo do toga, paralela s Causescuom se neminovno vuče sama od sebe?

Fascinacija “državnom televizijom” pokazuje 2 stvari: 

1. da Srbija medijski i politički nije u 21. stoljeću nego se još kao u kakvoj afričkoj državici smatra da je centar kontrole nad javnošću državna TV. Video snimke subotnje oporbene akcije bile su u realnom vrmenu dostupne na nebrojenim multimedijalnim kanalima i svak sa pristupom internetu ili mobilnoj telefonskoj mreži, dakle gotovo svaki građanin, mogao je svojim očima vidjeti i zaključiti što se događa, čak su ih emitirale i neke tv stanice iz kablovske mreže. Ali svi još uvijek očito više vjeruju Državnoj Dalekovidnici nego vlastitim očima što pokazuje kontinualno nisku razinu političke svijesti 

2. da je srbijanska oporba iracionalno i mitski fascinirana Takovskom 10 (adresa sjedišta RTS) koja je bila meta dva povijesna prosvjeda: 9.3.1991. kada je Vuk Drašković pokušao srušiti Miloševićev režim (da bi odlučnije branio liniju Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica) i 5.10.2000. kada je srušen Miloševićev režim (u najvećoj mjeri jer su ga vojska, policija i tajne službe napustili kao neodrživog i prepustili ga sudbini). Dakle očito je da oporba vjeruje kako bi ih zauzimanje RTS simbolički dovelo na vlast, što je još jedna u nizu zabluda koje ima o sebi

Je li Vučić veći despot od Slobodana Miloševića?

Vučić je cijeli život u politici, nikada ništa drugo nije radio (osim 2 godine upravljanja sportskim centrom u Zemunu gdje ga je uhljebio njegov politički otac Šešelj), te je naučio lekcije kako vladati Srbijom i od Miloševića ali i od Tadića koji je i sam kopirao Miloševićev princip koncentracije vlasti u svojoj osobi bez obzira na funkciju koju obavlja. Osnovne postavke “despota” Miloševića i “demokrate” Tadića bile su gotovo jednake i Vučić ih je samo preuzeo i proširio. Tek u jednoj oblasti otišao je značajno dalje: u davanju moći širokom krugu bahatih i beskrupuloznih pristaša na svim razinama čiju lojalnost osigurava dajući im privilegije i omogućujući im zaradu najčešće zaobilaženjem ili potpunim ignoriranjem zakona, propisa i prakse, svakome prema razini na kojoj se nalaze. Njegova vlast zavisit će od toga u kojoj ih mjeri bude u stanju kontrolirati kako im se apetiti budu povećavali a metode postajale sve bahatije i malverzacije sve manje skrivene

Je li kontrola medija potpuna? Je li to bilo presudno? 

Kontrola Vučiću bitnih medija potpuna je i višestruka. On direktno kontrolira sve nacionalne TV stanice sa klasičnim emitiranjem (RTS, Pink, B92, Prva, Happy) i svaka u državnom propagandnom  sustavu ima svoje mjesto i obraća se drugom segmentu. Putem Telekoma koji je još uvijek u državnom vlasništvu kontrolira velik dio multimedije ali i digitalnu distributivnu mrežu iz koje bi kad poželi mogao isključiti mali broj onih koje još ne kontrolira, kablovske N1, Al Džaziru Balkan i malobrojle lokalne stanice. Režim direktno kontrolira tabloide, što znači praktično sve tiskane novine, koij se neometano utrkuju u širenju što većih gadosti o oporbi i smišljanju što većih laži i čiji urednici sve to povazdan propovijedaju po nacionalnim televizijama. Najveći dio takozvanih novinara je nestručan, neobrazovan ali svjesno i voljno učestvuje u velikoj obmani pravdajući se kojekakvim tankim izlikama

Da li on stvarno naručuje aplauze nakon svojih odgovora, pitanja znamo da naručuje...

Ako mu padne na pamet može ih i naručiti iako vjerujem da za time nema potrebe jer veliki dio “novinara” koji “izvještavaju” sa njegovih konferencija ne poznaju ni najosnovnije postulate struke i ni u jednoj redakciji ustrojenoj po profesionalnim i etičkim principima ne bi mogli obavljati ni pomoćne zadaće

Kako bi se ovo moglo raspetljati?

Ovi događaji samo su pokazatelj duboke strukturne krize Srbije i dok god se ne pojavi netko tko će odgovorno postaviti neka pitanja vezana za percepciju koju Srbi imaju o sebi i svojoj ulozi u događajima u regiji posljednjih 30 godina i na njih odgovoriti, prekidajući dugogodišnji ciklus samoobmanjivanja i populističkog optuživanja svih drugih i izgradnju paralelne realnosti, u Srbiji će se samo smjenjivati, ponekad, političari istoga kova i istoga načina razmišljanja. U Srbiji se ni od globalnog pada komunizma ni od pada Miloševića još uvijek, unatoč uvođenju nekih demokratskih pojavnosti, nije promijenio balkansko-samoupravni način razmišljanja po kojem je legitimno nekoga prevariti da bi se nešto zadobilo. Tako sada među dijelom građana koji za sebe vjeruju da se ponašaju politički racionalno vlada uvjerenje da bi prihvatljivi maksimalni kompromis bio da Srbija u nekoj formi prizna Kosovo, iako mnogi traže formu “priznanja” koja bi zadovoljila međunarodnu zajednicu ali omogućila Srbima da tvrde da Kosovo u stvari nisu priznali kao nezavisno, a da zauzvrat bude odmah primljena u EU bez tamo nekakvih sitničarskih zahtjeva o provođenju dubokih reformi pravosuđa, zaštite okoliša, javne uprave, ukidanja financiranja paralelnih struktura na Kosovu itd.

Jesu li opcija novi izbori i ne bi li na njima Vučić opet dobio?

Vučić i inače raspisuje izbore kad god mu padne na pamet, iz pragmatičnih razloga između kojih su fokusiranje javnosti samo na čin izbora a ne na prirodu društva, rad zakonodavnih tijela i sudstva, procedure u trošenju javnog novca itd. Njemu izbori služe za pročišćavanje kandidata koji se nisu iskazali i njihovu zamjenu još lojalnijima i spremnijima na sve, kako iz svoje Napredne stranke (SNS) tako i koalicijskih partnera kao što je Dačićev SPS koji je u vladi isključivo Vučićevom milošću jer SNS i bez njih ima skupštinsku većinu. Sa kontrolom medija kakvu ima ali i sa politički primitivnim biračima koje se može kupiti bombastičnim obećanjima ili zastrašiti lažima o namjerama srpskih neprijatelja – Vučić bi u ovim okolnostima lako dobio i sljedeće izbore, kad god ih poželi raspisati.

Više čitajte u tiskanom izdanju Expressa koje je na kioscima već danas, 22.3., a donosimo mnoštvo intervjua, geopolitičkih analiza i najvažnije od svega. Odgovaramo na pitanje što je Franjo Varga ispričao istražiteljima u aferi SMS. Čovjek koji je sve znao ovih dana je izišao iz zatvora i tek nam se sprema pravi zaplet te afere.

express