Nisu Rusi bezrazložno odbijali pomoć ostalih država pri izvlačenju nove podmornice. Tijekom Hladnog rata naučili su koliko su daleko Amerikanci spremni ići da bi zgrabili modernu sovjetsku tehnologiju. Sovjetska podmornica K-129 bila je u sastavu sovjetske Pacifičke flote. To je bila jedna od šest strateških podmornica koje su bile naoružane balističkim raketama. Pod zapovjedništvom admirala Viktora A. Digala isplovila je u siječnju 1968. iz baze na Kamčatki, polutoku na ruskom dalekom istoku. Podmornica na dizelski-električni pogon s 98 članova posade isplovila je u redovnu i rutinsku kontrolu. Dana 5. ožujka 1968. podmornica je izronila kako bi javila matičnoj bazi da je sve u redu. Javili su se i nastavili patrolirati.
Sredinom ožujka u bazi su postali zabrinuti jer je K-129 propustila dvije uzastopne prijave za javljanje. U trećem tjednu u ožujku komunikacije nije bilo te je tad organizirana potraga za nestalom podmornicom. Nakon desetak dana traganja Sovjeti su uz veliki napor uzaludno tražili podmornicu. Ostalo im je samo proglasiti da je podmornica s posadom nepovratno izgubljena. Sovjeti tad nisu raspolagali sofisticiranim podvodnim prislušnim uređajima, pa zbog toga nisu mogli pronaći podmornicu.
No s druge strane, neprijatelji Sovjeta u Hladnom ratu, Sjedinjene Američke Države, imale su podvodne prislušne uređaje. Naime, u kolovozu 1968. godine ti uređaji su zabilježili eksploziju na 37. stupnju sjeverne geografske širine u blizini 180. meridijana, na simboličnoj granici Istoka i Zapada. Kako su Sovjeti, da ne ispadnu nesposobni, podmornicu proglasili izgubljenom, Amerikanci su odlučili dočepati se vrijednog plovila.
Htjeli su se dočepati podmornice iz obavještajnih razloga. Početkom kolovoza na dubini od oko 4900 metara podmornicu je identificirala američka podmornica USS Halibut sjeveroistočno od Havajskoj otoka Oahua u Pacifičkom zaljevu. Pronašli su sovjetsku podmornicu pomoću robotskih kamera s daljinskim upravljanjem.
Na sam zahtjev Pentagona CIA je krenula u šestogodišnju misiju vrijednu čak 800 milijuna dolara. Naime, uz pomoć Howarda Hughesa, ekscentričnog milijardera, i njegove navodne želju za izvlačenjem ruda iz morskih dubina, krenuli su u Projekt Azorian, jednu od najskupljih i najtajnijih operacija Hladnog rata. Tim inženjera dizajnirao je brod Glomar Explorer, a njegova gradnja počela je 1972. godine. Dugačak je bio 189 metara i težak 57.000 tona.
Kad su riješili konačni inženjerski problem, koji je bio ogroman, došli su do problema kako će objasniti činjenicu da imaju ogroman brod koji će se usidriti nasred Pacifika na mjestu na kojem se brodovi inače baš i ne zadržavaju te također će biti smješten ne tako daleko od mjesta na kojem su Sovjeti izgubili podmornicu. Trebao im je jako dobar paravan. Nekome od obavještajaca pala je na pamet ideja o izvlačenju ruda iz morskih dubina.
Bilo bi, znači, uvjerljivo da bi netko mogao to raditi, ali CIA se nije mogla obratiti bilo kojoj kompaniji jer, ako bi to bila neka javna kompanija, morali bi dioničarima te kompanije objasniti što rade. Ovdje nastupa Howard Hughes, ekscentrični milijarder koji je već surađivao s CIA-om. On je bio savršeno osmišljen lik za tu ulogu. Tad je izvlačenje ruda iz morskih dubina bilo nešto sasvim novo, a napraviti brod koji je toliko skup i potrošiti još puno novca na samo izvlačenje podmornice, to nije bilo uvjerljivo.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
RUSKA PODMORNICA KURSK JE POTONULA USLIJED NAMJERNO UBAČENOG TORPEDA SA GREŠKOM . TAJ JE TORPEDO NA KURSK PREBACIO 1 OD VOJNIH STARIJEŠINA KONTRAADMIRAL DA SE OSVETI SVOM ADMIRALU NA KURSKU. PRAKTUČNO UBOJSTVO S PREDUMIŠLJAJEM.
Pa možda zaista nisu nestali,ako pokušavaju javit se,daj Bože da nađu izlaz iz tog stanja neizvjesnosti..