„Ono što je također bilo važno nakon deblokade, a bilo je zadaća ljudi u pregovaračkom timu, jest da sva poglavlja pregovora koja su bila blokirana, tijekom te blokade podignemo na što veći stupanj gotovosti. Zato je bilo moguće otvoriti ili zatvoriti deset poglavlja već početkom listopada 2009. godine, čim je blokada skinuta."
"Sjećam se u tim frustrirajućim vremenima blokade, kad smo imali susrete s vama novinarima, moja je teza uvijek bila da Slovenija može blokirati otvaranje i zatvaranje poglavlja, ali Slovenija ne može blokirati Hrvatsku da ispunjava svoje obveze, da usklađuje svoje zakonodavstvo i da ispunjava mjerila.
Znam da su tada te moje riječi mnogi doživljavali samo kao nekakvu vještu retoriku i utjehu za frustraciju, ali se u konačnici pokazalo da je to doista bilo tako jer mi ni u jednom trenutku nismo prestali s radom. Uvijek sam govorio: 'OK, ne možemo prodati našu robu na pultu, ali je možemo proizvoditi i stavljati u skladište.
Kad-tad će se dućan otvoriti – imajmo puno skladište jer će se roba odmah moći prodavati.' I to se točno i dogodilo. Kad je blokada dignuta, mi smo bili u poziciji da veliki broj gotovih poglavlja stavimo na stol. Bilo bi najgore da smo u vrijeme blokade stali i čekali ne radeći ništa“, pričao je Drobnjak.
On niti najmanje ne dvoji, pored toga što je bila riječ o projektu svih vlada, od Račanove preko Sanaderove, Kosoričine do Milanovićeve, da najveće zasluge za deblokadu pregovora pripadaju Jadranki Kosor. I Borutu Pahoru, koliko god baš Pahor bio taj koji je konačno blokadu učinio službenom. A EU dotle bila ozlojeđena i frustrirana da je čak i jedan Carl Bildt javno odgovarao novinarima da „nema pojma zašto Slovenija blokira pregovore“.
Čak se u jednom trenutku i tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton iz administracije Baracka Obame aktivirala u rješavanju tog balkanskog pograničnog spora koji je uzročno-posljedičnim nizom imao posljedice sve do interesa Washingtona. Objektivno, a pokazale su to poslije i diplomatske depeše procurile u Wikileaksovom „Cablegateu“, Clinton je bila sklona premijerki Kosor. I onda, samo četiri mjeseca otkako je došla Kosor, već u listopadu 2009. Kosor je uspjela privoljeti Pahora da Slovenija deblokira Hrvatskoj pregovore s EU. Samo, vrijeme se činilo Zagrebu da je isteklo još prekjučer.
„Arbitražni sporazum potpisali smo u studenom 2009. To je bio trenutak kad smo shvatili da doista imamo šansu. Potom nas je pohvalio i Sveti otac Benedikt XVI na jednom primanju povodom novogodišnjih blagdana. Bilo je to u siječnju 2010. Imenom i prezimenom prozvao je i Pahora i mene, rekao je da smo mi pravi primjer kako se rješavaju problemi. Ta potpora mi je puno značila, bila je jako važna“, pričala nam je Kosor.
Potpora joj je bila jako važna zbog diplomatskog apsolutnog manjka vremena, zbog toga što su Barroso i Rehn bili jasni da ne daju pet para da će Hrvatska stići dočepati se EU sama, nego samo u paketu s drugima, zbog one diplomatske ofenzive koju je spominjao Drobnjak da je Hrvatska imala spremnu i samo čekala lansirati čim je blokada Slovenije pala.
„U proljeće 2011. rečeno nam je da Hrvatska neće završiti pregovore, međutim, već u lipnju 2011. pozvana sam u Bruxelles na svečanost na kojoj su Baroso, van Rompuy i Orban, jer je tada Mađarska predsjedala, proglasili da je Hrvatska završila pregovore“, zadovoljno se prisjetila.
Dobila je od njih na dar knjigu s posvetom u kojoj joj čestitaju, dvije godine poslije, 1. srpnja 2013. Hrvatska je primljena u EU.
„Za nagradu su me poslije izbacili iz HDZ-a“, dodala je, činilo se bez gorčine, tko bi ga znao, više nekako kao konstataciju.
Bilo je i poslije nekih stvari za riješiti, u svakom slučaju referendum u Hrvatskoj o članstvu u EU, održan 22. siječnja 2012. Povremeno i onih ispada u vezi Ljubljanske banke, o blokadi ratifikacije, no stvari su otišle već predaleko, Ljubljana je na taj način mogla riskirati samo svoje teško kompromitiranje i pred EU i pred Zapadom u cijelosti.
Nakon odblokiranja pregovora 2009., Slovenci i Hrvati napokon su se sjetili zajedničkih slavenskih korijena, dobrosusjedske tisućljetne tradicije, prijateljstva i suradnje, apsolutno zajedničkih interesa, kako to već biva kad se zakopaju ratne sjekire, u pravilu iracionalne i nepotrebne.
U takvoj atmosferi krajem 2009. Gordan Jandroković, tadašnji ministar vanjskih poslova i europskih integracija, u intervjuu za slovenski Žurnal 24, na pitanje s kime je bilo teže pregovarati s Janšom ili Pahorom, rekao je da će na to odgovoriti jednom kad ne bude ministar. Na petu obljetnicu ulaska Hrvatske u EU on definitivno više nije ministar, sad je predsjednik Sabora, pa smo ga podsjetili na obećanje staro skoro devet godina.
„Svatko se na svoj način borio za interese svoje zemlje, Hrvatske odnosno Slovenije. Teško je procijeniti s kime je bilo teže pregovarati. Ja sam kao ministar vanjskih poslova imao iskustvo pregovaranja s njihova dva ministra; prvi je bio Rupel, drugi je bio Žbogar. Moram priznati da je lakše bilo pregovarati i razgovarati sa Žbogarom, pa i generacijski smo si bili bliži. A i to je bila već ona druga faza nakon desetaka sastanaka, što bilateralnih što uz sudjelovanje EK ili članica EU-a. Na kraju smo uspjeli doći do arbitražnog sporazuma. Zapravo, ne bih rekao da je sa Žbogarom bilo baš lakše pregovarati, koliko se s njim to odvijalo u lakšoj, tolerantnijoj atmosferi nego s njegovim prethodnikom“, ispričao nam je.
Rekao je da naravno da bi bilo bolje su Slovenija i Hrvatska sve te probleme riješile odmah nakon osamostaljivanja. Bilo bi sigurno lakše i brže. Samo Hrvatska je imala rat i neke puno veće brige, pa su u Zagrebu naprosto izgubili iz vida koliko su ta pogranična pitanja važna Sloveniji.
„Mi na to nismo bili toliko skoncentrirani, a kasnije smo vidjeli da je Sloveniji to bio glavni vanjskopolitički cilj koji je imao i ogromni utjecaj na unutarnju političku scenu. Ispalo je da su oko toga imali stav jako nesklon kompromisima, dotle da su ga koristili u pregovorima Hrvatske s EU, ali na kraju nisu uspjeli. Mislim da su tome trebali pristupiti puno racionalnije i mudrije i da bi do došlo do dogovora koji bi bio prihvatljiv za obje strane“, kazao nam je.
A onda se prisjetio anegdote koja je povijesno utkana u suštinu deblokade.
„Prvo smo se dogovorili o onom sporazumu 'Rehn 1' što smo ga ratificirali u Saboru, to mi je bilo najinteresantnije. Bio je to sastanak s tadašnji predsjedateljima. Bila je Komisija, bio je češki ministar, švedski, francuski, ne sjećam se tko je bio tada predsjedatelj EU. Ponudili su nam rješenje tipa 'uzmi ili ostavi'. Mi smo to rješenje prihvatili, pa, čak i malo onako pokeraški, a slovenska strana je to odbila. Mi smo s time potom otišli u Sabor i ratificirali, što je značilo da je Slovenija ostala u malo neugodnoj situaciji. Bila je to poker igra, tko će dulje izdržati da ne kaže da mu to nije prihvatljivo. Mi smo prvi reagirali, Slovenija je sporije, ali kako je za dogovor potrebno dvoje, kada je postalo jasno da je sporazum neprovediv, krenuo je novi krug pregovora i došli smo do rješenja 'Rehn 2'.“
